Turizam

Dočekale smo i šarenu paradu za predsjednički govor

SUCRE DRUGI DIO

Sljedeće jutro probudili smo se dobro naspavani. Sve su kosti bile na mjestu i nije bilo uklještenja živaca. Krevetima i madracima u našim spavaćim sobama kod kuće rijetko poklanjamo tu čast da o njima mislimo ili razgovaramo, ali na putu, pogotovo kada traje jako dugo, njima se pridaje puno pažnje, i razgovorne i osjetilne. Zapravo, to odjednom postaje skoro pa najvažnija stvar na svijetu.

To je zato što drugih briga i nemate, ali i zbog činjenice da su u većini slučajeva u jeftinim prenoćištima jako neudobni, pa kada naletite na madrac koji je relativno nov i idealne mekoće, vašoj sreći nema kraja. Ista stvar može se reći i za tuš. Nije da nam je smetalo što smo se na kraju, uglavnom vrućih dana, najčešće tuširali hladnom vodom iz kratke cijevi koja viri iz zida – ako smo se uopće imali prilike oprati – ali kad nakon nekoliko mjeseci prvi put vidite tuš koji ima slušalicu onda je to dan za slavlje. Dok sam živa pamtit ću wc hotela u Belizeu koji mi je pružio tu neočekivanu ekstazu.

Kod Hansa sve je bilo kao u nekom finom europskom hotelu i mada se uopće nismo palili na takve okolnosti, lagala bih kad bi rekla da nas nije obradovalo. Neobičan je to paradoks, jer što ste duže na putu to vas je za takve stvari manje briga, ali kad naletite na dozu komfora znate to itekako cijeniti. Barem je tako bilo u našem slučaju. Iako smo se, kao što rekoh, fino odmorili, naš prvi dan u Sucreu nije počeo baš najbolje. Slađana se nije osjećala dobro, povraćala je nekoliko puta tijekom vrlo kratkog vremena.

Tog je jutra, rekli su nam jučer vlasnici hostela, oko 11 h na glavnom trgu bio planiran govor bolivijskog predsjednika Evoa Moralesa. Bila je to jedinstvena prilika da vidimo i čujemo jednog od najzanimljivijih državnika današnjeg svijeta, ali i da doživimo grad i njegove ljude u okolnostima koje zasigurno nisu svakodnevne. Kako mi je sociologija struka bilo mi je stalo da to jutro provedem u gradu, kontekst mi se činio vrlo zanimljiv za promatranje. Međutim, nisam htjela Slađanu ostaviti samu u takvom stanju.

Kada putujete intenzivno i dugo brzo naučite da ni za čim ne žalite, jer sljedeća stvar koju nikad ranije niste iskusili ili vidjeli čeka već iza prvog ugla. Srećom, za nekoliko sati mojoj je suputnici već bilo bolje i odlučili smo odšetati do centra grada. Našli smo se tamo sa Stefanom i Martinom koji su na Moralesov govor stigli, i vidjeli ga, kažu, jedva, u sjeni balkona na Kući slobode. Iako smo propustili centralni događaj, atmosfera u gradu i dalje je bila slavljenička. Reklo bi se, onako odoka, da u Sucreu vole svog predsjednika, mada raskošni dočeci i pompozne parade  nisu nužno objektivno mjerilo, pa nisam požurila donjeti neki krajnji zaključak.

Kako sam kasnije saznala grad je izrazito politički podijeljen, jer su se stara bogatstva i moć u rukama ovdašnje aristokracije našli ugroženima vladom Moralesa i njegovim planovima za preraspodjelu bogatstva. Tijekom referenduma 2009. Sucre je glasovao protiv Moralesovog prijedloga novog ustava, a za one koji su se osjetili ugroženima predsjednik ostaje vrlo nepopularan lik. Grad je patio od povremenih izbijanja prosvjeda od njegovog izbora 2005. godine, ponekad popraćenih rasističkim nasiljem protiv siromašnih autohtonih i ruralnih ljudi koji su glasali za njega. Upravo je park Plaze de Mayo, na kojem smo se našli, 2008. godine bio poprište jednog od najtužnijih poglavlja u povijesti Sucrea: – rasna zlostavljanja i poniženja autohtonog stanovništva koja su se zbila toga dana, rezultirali su uvođenjem nacionalnih zakona protiv rasizma.

Iako nismo stigli na sam govor, koliko smo mogli saznati, nikakvih nereda nije bilo. Ovog su se puta izgleda pojavili samo poklonici. U rujnu 2014. bolivijski je narod na izborima Moralesa izabrao po treći put za redom i to, čini se, zbog nekih važnih, objektivno mjerljivih uspjeha. Anti-imperijalistička retorika, ali i neki vrlo konkretni politički potezi, žuljaju sve američke administracije od kada je Morales preuzeo vlast, međutim, osim jasne ideološke pozicije, Morales je Boliviji donio značajan ekonomski napredak. Radi se i dalje o najsiromašnijoj zemlji Južne Amerike, međutim za vrijeme njegovog mandata brojne reforme smanjile su ekstremno siromaštvo za gotovo 50% i povećale osobnu potrošnju u gotovo istom postotku. Minimalna primanja gotovo su udvostručena što je dovelo do velikog smanjenja nejednakosti.

Njušim li ja to tvoj komentar?