Turizam

U sucreovoj Kući slobode potpisana je neovisnost Bolivije

SUCRE TREĆI DIO

Slika stvarnosti života Bolivije, u tako teškom siromaštvu, ne napušta nas dokle god se krećemo zemljom. Neimaština je vidljiva baš na svakom koraku. Toliko je raširena da čak i da ju vlasti žele sakriti - kao što se to radi u mnogim drugim latinoameričkim gradovima, posebno onima koji žele živjeti od turizma - to bi ovdje bilo teško izvedivo.

Doduše, nisam sasvim sigurna da takva ambicija ovdje uopće postoji. Centar Cartagene, na primjer, skoro je sasvim „očišćen“ od prosjaka, beskućnika i ostalih indikatora siromaštva, ali čim se malo iziđe iz blještavila starog grada, zapljusne vas smrad favela u kojima se odvija život u neljudskim uvjetima. Sucre, koji je neka vrsta ekvivalenta Cartageni samo utoliko što je možda i najturističkiji bolivijski grad, kao što je to Cartagena u Kolumbiji, mnogo je, na očigled, stvarniji i iskreniji, jer ono što zatekneš šećući ulicama njegovo je stvarno lice.

Ali da se vratim na Moralesa: ono što oku turista ostaje skriveno, jer uglavnom nema referentnu točku usporedbe, značajno je unaprjeđenje kvalitete života, posebno onih Bolivijaca koji su donedavno spadali u skupinu najekstremnije siromašnih. Mnogima na zapadu koji promoviraju neoliberalne modele razvoja Evo Morales je trn u oku, jer je pokazao da socijalistička zemlja i socio-ekonomski modeli koji proizlaze iz „lijevog“ pristupa reformama, ne samo da ne uništavaju ekonomski potencijal, već je u stanju generirati rast i razvoj. Iako će mu sve češće optužbe za korupciju u njegovoj vladi onemogućiti da se kandidira i za četvrti mandat 2019. – jer je narod Bolivije na referendumu odlučio tako – uspjeh koji je Morales postigao teško mu se može osporiti.

Na već pomalo ispražnjenom glavnom trgu, koji kao i ovaj grad, nosi nekoliko imena, ležali su tog dana ostatci plastike, šarenih ukrasa, čaša, zastavica i balona, ali slavlje još nije bilo ni izdaleka gotovo. Plaza 25 de Mayo, kako se trg službeno zove, a poznat je još i kao Plaza Mayor i Plaza de Armas, okružen je dvjema najvažnijim gradskim zgradama – Katedralom Metropolitanom i zgradom po imenu Casa de La Libertad.

Casa de La Libertad ili Kuća slobode nije samo najvažnija zgrada u Sucreu već u čitavoj zemlji, jer je u njoj 1825. godine potpisana i proglašena neovisnost Bolivije. U središtu parka nalazi se kip slavnog osloboditelja i prvog predsjednika Bolivije, Antonia Joséa de Sucrea, po kojem je grad i dobio ime. U trenutku kada smo došli na trg netko se pentrao po spomeniku, ne bi li oko ramena brončanog kipa objesio dugu zastavu u bojama Bolivije. Na dan Moralesovog govora trg je izgledao malo drugačije nego u narednim, „običnijim“ danima, kada se ovdje u tišini moglo odmarati, čitati ili promatrati ljude s klupe u sjeni visokih stabala.

Međutim, iako je jedan od najljepših bolivijskih trgova danas bio glasniji no inače, ovo je mjesto koje uvijek vrvi životom, kao što je to slučaj s većinom glavnih trgova latinoameričkih gradova. Tu se svakodnevno okupljaju prodavači svega i svačega, dječaci koji lašte cipele, studenti, prosjaci, prodavači svježih sokova od naranče, lokalne obitelji, turisti i uredski radnici koji svrate nešto pojesti na trgu u vrijeme pauze.

Njušim li ja to tvoj komentar?