Turizam

Smjestile smo se kod vrlo neobične bolivijske obitelji

SUCRE PRVI DIO

Kada smo prije desetak dana tek ušli iz Argentine u Boliviju, mislili smo da nismo imali sreće kada nas je u Villazonu, prvom bolivijskom selu nakon granice, dočekala blokada prometnica. Rekli su nam tada da štrajkaju sindikati rudara i transportnih radnika, i nakon dugog dana provedenog na autobusnoj stanici, morali smo ipak pronaći neki sobičak u kojem ćemo prespavati.

Srećom, blokada je trajala samo 24 sata i već smo ujutro bili na putu za Tupizu. Međutim, sada, kada nas je u Potosiju ponovno zadesila ista neizvjesna sudbina, jer navodno blokade znaju trajati samo nekoliko sati ali i po mjesec dana, shvatili smo da to s našom srećom nikakve veze nema. U Boliviji se štrajka stalno, a jedini način da obespravljeni radnici stave malo pritiska na državne vlasti, podrazumijeva blokiranje prometa.

Ovdje je to moguće jer samo jedna, glavna prometnica vodi s juga na sjever zemlje, a one se uvijek blokiraju na točno određenim mjestima, tako da se onemogući pristup malobrojnim sporednim cestama. Čekali smo strpljivo cijeli dan, al uzalud, autobusi nisu kretali nigdje. Sutradan ista priča. Već smo se lagano mirili s činjenicom da ćemo možda morati potrošiti bogatstvo na avionsku kartu, ali srećom, treći je dan blokada obustavljena i napokon smo krenuli za Sucre. Stefan i Martina, naši dragi suputnici, i dalje su s nama dijelili istu sudbinu.

Od Potosija do Sucrea ima oko 150 km i to je jedna od onih 5% asfaltiranih cesta u ovoj zemlji. U usporedbi s prometnim standardom na zapadu, ceste su ovdje opasne, čak i one asfaltirane, jer su najčešće u vrlo lošem stanju, a Bolivijci baš i nisu najsmireniji vozači. Doduše, sve je to relativno, jer u usporedbi s Kolumbijom ili Peruom, ovdje se vozi relativno pristojno. Temperament Latinske Amerike generalno nije sklon oprezu, tako da smo relativno rano tijekom putovanja odlučili potisnuti strahove na cesti i prepustiti se neizvjesnostima života.

U protivnom, stalno bi nam se tresle gaće, a to baš i nema smisla. Cesta je vijugala najprije planinskim, a onda nešto nižim, brdovitim pejzažom kojim su dominirale zemljane boje, povremeno prošarane zelenilom šumskih brazdi. Trosatna vožnja bila je ugodna i još za dana stigli smo u Sucre. U Potosiju smo, u dogovoru s našim suputnicima, bukirali sobe u istom hostelu, pa smo na autobusnoj stanici zajedno pronašli taksi i odvezli se do odredišta.

Taksi se zaustavio pred velikim, dvokrilnim, drvenim vratima dvorišta u koje se ulazilo s uske, kamenim kockama popločane cestice. Ušetali smo u dvorište gdje nas je najprije pozdravilo malo crno-bijelo štene (kasnije ćemo saznati da se zove Muñeca – lutka), a onda i gazdarica kuće, prekrasna, tamnoputa žena, duge kose, crne kao ugljen. Autohtona Indijanka, rođena u Sucreu, udala se prije petnaestak godina za Njemca koji je putovao Bolivijom i u svom rodnom gradu s njim je osnovala obitelj.

Imaju desetogodišnjeg sina i bave se iznajmljivanjem soba u kući u kojoj i sami žive. To svakako nije hostel u klasičnom smislu jer ima samo 4 sobe, a u svakoj se osjećate kao da boravite u nečijoj kući a ne kao u često sasvim bezličnim hotelima. Očito se radi o vrlo obrazovanim ljudima s istančanim smislom za estetiku i izgrađenim ukusom, jer svaki je detalj u toj kući pomno osmišljen i s pažnjom izabran.

U našoj su sobi na zidovima visili  plakati koji najavljuju slikarske izložbe u Berlinu, a kada smo kasnije upoznali Hansa bilo je još jasnije da se radi o vrlo neobičnoj bolivijskoj obitelji. Kada je pao mrak popeli smo se na zadnji kat kuće gdje je bila smještena kuhinja za goste. Potpuno ostakljena, s velikom terasom prema jugozapadu, bila je to najatraktivnija prostorija u kući. Odavde, s uzvisine, pružao se čudesan pogled na svijetla grada koja su bljeskala u podnožju i na okolnim brdima.

Njušim li ja to tvoj komentar?