Turizam

Tisućljetni kaktusi na vrhovima ugaslih vulkana

SALAR DE UYUNI DRUGI DIO

Ova ogromna, najveća slana pustinja na svijetu, osim što privlači šezdesetak tisuća turista godišnje, također je važan gospodarski čimbenik u Boliviji. Naime, s obzirom na to da se u Salaru nalazi više od 10 milijardi tona soli ovdje su otvoreni nacionalni rudnici soli, međutim, mnogo su vrjednije naslage minerala koje se nalaze pod slanom korom, što se posebno odnosi na litij. Zahvaljujući Salaru de Uyuni Bolivija posjeduje gotovo polovicu svjetskih zaliha litija nužnog za proizvodnju električnih baterija.

Još je jedna zanimljivost vezena za ovo neobično područje. Slane ravnice smatraju se idealnim površinama za kalibriranje opreme za mjerenje udaljenosti satelita  zato što predstavljaju stabilne površine s jakim odrazom, slično kao i velike, ravne površine leda. Kao najveća slana površina na Zemlji, Salar de Uyuni posebno je prikladan za tu svrhu. Također, zbog nedostatka industrije nebo iznad Salara vrlo je čisto i zrak je suh pa je vidljivost jako izražena.

Tijekom kišne sezone voda otapa površinu soli i tako stvara ravnomjeran i stabilan odraz. Površinska reflektivnost ultraljubičastog svjetla je relativno visoka pa pokazuje varijacije od samo nekoliko postotaka tijekom dana. Osim što refleksije vode imaju vrlo konkretnu svrhu one u kišnoj sezoni Salar pretvaraju u beskrajno ogledalo u kojem se nebo reflektira u gotovo savršenom odrazu. Na žalost, s obzirom na to da smo ovdje bili tijekom sušne sezone, nismo imali prilike svjedočiti ovom čudesnom fenomenu.

Nakon što smo dočekali sunce krenuli smo prema središnjem dijelu pustinje gdje se nalazi nekoliko „otoka“ koji su zapravo vrhovi davno ugaslih vulkana. Jedan od tih otoka naziva se Isla Incahuasi i na njemu rastu tisuće kaktusa od kojih su neki viši i od pet metara i stariji od 1000 godina. Parkirali smo džip i odlučili se popeti na vrh otoka. Strmina je bila prilično oštra, a kako smo se nalazili na visini od 3700 metara, penjali smo se sporo i uz ubrzano disanje.

Već smo se bili naviknuli na te visine i srećom nitko nije imao većih problema s visinskom bolešću, ali određene poteškoće je ipak nemoguće sasvim izbjeći. Penjali smo se kroz šumu kaktusa koji su pružali velike, oštre bodlje, štiteći svoje tijelo, dok nismo stigli na ravnu čistinu vrha otoka. Pogled s uzvisine bilo je nevjerojatan. Gdje god  samo se okrenuli razlijevalo se plavetnilo neba i beskrajna bjelina Salara. Ostali smo ovdje neko vrijeme u čudu i meditaciji, a onda je došlo vrijeme za doručak i vožnju prema gradu po imenu Uyuni.

Pored grada Uyuni, smještenog na samom rubu istoimenog salara, nalazi se još jedna interesantna turistička atrakcija. Željezničko groblje udaljeno samo nekoliko kilometara od grada s njim je povezano starim željezničkim tračnicama koje su danas izvan funkcije. Uyani je nekada bio glavno distribucijsko središte Južne Amerike jer je povezivao nekoliko važnih gradova. Početkom 19. stoljeća napravljeni su veliki planovi za izgradnju još veće mreže vlakova iz Uyunija, no projekt je napušten zbog kombinacije tehničkih poteškoća i napetosti sa susjednim zemljama.

Vlakovi i druga oprema ostavljeni su tu da hrđaju na udarima slanih vjetrova koji pušu sa Salara. Danas su zahrđale, napuštene lokomotive koje leže usamljeno u toj pustopoljini bez naizgled ikakvog smisla i logike zaista interesantan prizor. Provlačili smo se sat vremena kroz tu željeznu starudiju, vrlo atraktivnu za fotografiranje, prije nego ćemo se u Uyuniju uskoro oprostiti od ovog neopisivo čudesnog predjela na Zemlji.

Njušim li ja to tvoj komentar?