Turizam

Altiplana – planina koja jede ljude

POTOSI TREĆI DIO

Srebro Potosija koje je tijekom ranog 17. stoljeća nezasitnom Španjolskom carstvu podarilo nevjerojatnu moć, iz okolnih planina iskapalo se uz veliku cijenu. Osim što je proizvodnja srebra, koja je eksplodirala u 1570-im, dosegla takve razmjere zbog tehnoloških otkrića, sve bi to bilo teško moguće bez nametanja sustava prisilnog rada poznatog kao mita.

Neki povjesničari tvrde da u to doba i nije bilo drugog oblika rada osim prisilnog, dok drugi tvrde da je postojao i rad za nadnicu, međutim, kako bilo, najveći broj autohtonih Indijanaca Južne Amerike, ponajviše Peruanca, radili su u rudnicima Potosija u užasnim uvjetima. Nadmorska visina, te razlike u temperaturi i vlažnosti između dubine rudnika i površine zemlje, značile su upalu pluća i respiratorne infekcije, a trovanje raznim plinovima bila je svakodnevna pojava.

Početkom 17. stoljeća stopa smrtnosti među lokalnim indijskim zajednicama jako je porasla. Kako bi zadržali konstantnu razinu proizvodnje srebra trebalo je nekako nadoknadili smanjenje autohtone radne snage, pa su španjolski kolonizatori podnijeli zahtjev Kruni u Madridu da im se dopusti uvoz afričkih robova. Procjenjuje se da je ukupno 30.000 robova dovedeno u Potosí tijekom kolonijalne ere. Poput Indijanaca i oni su također umrli u velikom broju zbog neljudskih uvjeta rada. Mita je proizvela demografski kolaps Altiplana, a brdo nad Potosijem dobilo je ime “planina koja jede ljude”.

Tijekom duge kolonijalne okupacije bogatstvo Potosija izvezeno je u Kinu, Europu ili u druge španjolske kolonije. Kad je Bolivija postigla neovisnost 1825. godine, njezini rudnici srebra već su odavno bili gotovo sasvim iscrpljeni, a stanovništvo Potosija smanjeno je sa 200.000 na 10.000. Drastični pad cijene srebra zabio je posljednji čavao u gospodarstvo tog područja tako da se nikad nije imalo priliku oporaviti. Danas je nekadašnja veličanstvena slava i bogatstvo grada samo mit i nešto što malobrojna siromašna djeca Bolivije koja idu u školu uče u lekcijama o davnoj i za njihov narod bolnoj prošlosti. To bogatstvo ionako nikada nije bilo njihovo.

Život je i danas jako težak za autohtono stanovništvo bolivijskog Altiplana. Plaćene poslove teško je pronaći, a većina ljudi živi od životinjske privrede, uzgajaju mala stada ljama i alpaka. Nekad „Bogato brdo“ pod kojim leži grad, danas se urušava iznutra, nestabilno zbog stotina kilometara rudarskih prolaza iskopanih tijekom posljednjih 500 godina. I danas Indijanci ovog područja rade u rudnicima oko grada, ali srebra već odavno nema ili ga ima vrlo malo, pa se iskapaju manje cijenjeni cink i olovo.

Međutim, uvjeti rada za rudare nisu se drastično promijenili od kolonijalnih vremena. Rudari i dalje umiru zbog katastrofalnih radnih uvjeta i slabe zdravstvene zaštite, a velika većina nikada ne izađe iz siromaštva. Nada Potosija danas se uglavnom temelji na razvoju turizma i dok hodate gradom zaista se vidi napor u restauraciji crkava, trgova i ostale kolonijalne arhitekture. Grad je 1987. upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske kulturne baštine što ga je stavilo na svjetsku turističku mapu.

Bolivija je općenito izuzetno siromašna zemlja s jako nerazvijenom infrastrukturom (samo je 5 posto cesta u ovoj golemoj državi asfaltirano), što svakako sprječava brži rast turizma, ali bez obzira na to Potosi svake godine posjećuje sve više ljudi koji ovdje ipak ostave neki novac. Jedna od glavnih turističkih ponuda grada mogućnost je da se u organiziranim turama posjeti još uvijek otvorene rudnike i na par sati doživi sav očaj i čemer života pod zemljom. Običaj je da se rudarima ponese neki poklon, poput cigareta ili vrećice kokinog lišća.

Njušim li ja to tvoj komentar?