Turizam

Našle smo se u blokadi i kratko produžile boravak

SUCRE ŠESTI DIO

Nakon deset divnih dana u Sucreu zaključile smo da je došlo vrijeme da se polako pakiramo i krenemo dalje. Da nije ostalo još samo mjesec i pol dana do povratka u Europu, u Sucreu bi vrlo vjerojatno ostali još neko vrijeme, međutim, sve smo više osjećali pritisak vremena što je značilo i više kalkuliranja, a manje spontanosti. Međutim, kao i već dva puta do sada od kada smo ušli u Boliviju, otići se nije moglo onda kada se htjelo.

Kada smo to jutro, opušteno i ne sluteći ikakve probleme, došle u jedan ured u centru grada da kupimo autobusne karte za La Paz, zatekle smo veliki red ispred šaltera i vrlo brzo shvatile da je Sucre u blokadi. Iz grada se može izaći, ali ne može se baš daleko stići. Rudari i transportni radnici opet su štrajkali što je značilo da su na svim važnim cestama postavljene barikade. Zatečena situacija nas je u prvom trenu iznenadila, ali već nekoliko sekundi kasnije prihvatile smo je kao sasvim prirodni razvoj događaja.

Pa naravno da ne možemo otići kad smo potpuno istu scenariji imali i kad smo htjeli napustiti Villazón, a kasnije i Potosi. Nagurali smo se oko šaltera s ostalim zainteresiranima da pokušamo dobiti što preciznije informacije, mada smo unaprijed već znale da preciznih informacija nema sve dok netko ne izda prvu kartu. Koliko će štrajk trajati nitko sa sigurnošću ne može znati i s tim smo se morali pomiriti. Sutradan smo se opet pojavile u uredu za karte, da bi tamo zatekli nepromijenjenu situaciju. Sad je trebalo donijeti odluku o tome koliko dugo smo još spremne ostati u Sucreu prije nego se odlučimo potrošiti za avionsku kartu znatno veći novac od cijene autobusa.

Odlučile smo tu odluku prolongirati za sutra. Sljedeće jutro, ponovno ista scena. Red pred šalterom i pokušaji da se stvar napokon definira. Nije bilo lako mladoj, tamnoputoj prodavačici od koje su svi htjeli odgovore koje ona nije imala. Izašle smo na ulicu, zapalile cigaretu i zaključile da po svemu sudeći blokada može trajati još danima, a možda i tjednima. Iako nam nije bilo lako izdvojiti novac za avion, nije nam bilo druge. Odlučile smo da se barem okvirno držimo zacrtanog plana jer za sve što smo htjele obići trebalo nam je još desetak dana u Boliviji i onda nam ostaje još mjesec dana za Peru.

Kupile smo karte za prekosutra, jer za sljedeći dan su već bile prodane, ali bilo nam je drago što imamo ovaj i još jedan dan da budemo sa Stefanom i Martinom. Dva dana prije preselile smo se iz naše sobe u Hansovom hostelu u stan koji su njih dvoje iznajmili u međuvremenu, jer su odlučili ostati u Sucreu još mjesec dana. Njima se nigdje nije žurilo. Bili su od prilike godinu dana na putu i ispred sebe su imali još najmanje godinu dana. Zavidjeli smo im, baš jesmo.

Već smo neko vrijeme putovali zajedno i sprijateljili smo se na vrlo poseban način, onako kako se rijetko sprijateljuje, a posebno u tako kratkom vremenu. Nije nam bilo lako rastati se jer smo znali da će dosta vremena proći do nekog sljedećeg susreta, ali putevi su nam se ovdje razilazili, putovati se moralo dalje. Dok smo prekosutra ujutro gurale ruksake u prtljažnik taksija koji smo zaustavili u uskoj uličici pred njihovim stanom, oči su nam bile pune suza. Mahale smo im dugo kroz prašnjavo stražnje staklo, dok automobil nije zamakao iza ugla.

Njušim li ja to tvoj komentar?