Turizam

Nakon kulturnog uzdizanja – na atenski plac na janjetinu!

DRUGI DIO

Danas je dan kada ulazimo u Grčku. Rano se dižemo, jedemo dosta rudimentaran doručak koji se sastoji od „egzotičnog“ albanskog parizera te njihove verzija Zdenka sira u interijeru čije uređenje podsjeća na scene iz jugoslavenskih filmova. Ubrzo dolazimo na Grčku granicu, gdje dobivamo brzi tečaj njihovog mentaliteta, dok nam carinici bez razloga pola sata pregledavaju dokumente iako su obje zemlje članice EU. Stižemo do Vikosa i poput prstenove družine prolazimo kroz kamena vrata te dolazimo do spektakularnog pogleda, sjedamo i uživamo u onome što vidimo.

Iako je GoPro sa svojim širokokutnim objektivom napravio fenomenalne fotografije, slike ne mogu jednostavno dočarati grandioznost onog što vidimo. Desetak minuta sjedimo u tišini dok svaki u glavi vrti neki svoj film pod utjecajem ovog čuda prirode. Krećemo dalje. Na putu prema Ioanninai stajemo pored prekrasnih kamenih mostova sela Zagori. Ova sela sa svojim mostovima okružena su prelijepom prirodom, karakterističnom arhitekturom te romantičnim pejsažima koja asociraju na neka davna antička vremena. Nešto kasnije uvjeriti ćemo se da grčki bog vjetra Eol ima poseban plan za nas. Ioannina (Jonija)  sa svojih 112.000 ljudi najveći je grad i regionalno središte istoimene regije. Istražujemo stari grad, otomansku džamiju Fethiye koja sadrži posmrtne ostatke Ali Pashe, velikog albansko grčkog vladara te razgledavamo suvenire u prodavaonici antikviteta. Večer je, sjedamo u grad na pivo, iz kafića svira dobar rock dok mi pretresamo dojmove pod prigušenim svijetlima ovog mjesta. Život je lijep.

Poslije dobrog doručka krećemo za Patras. U planu je laganih 350 kilometara do Korinta. Kroz naša putovanja ustoličila se izjava „easy two hundred day“ koja označava dan kada na raspolaganju imamo dan sa manjom kilometražom za odmor i gastronomske maratone. Čovjek planira, Bog se smije kažu pametni ljudi. Prolazimo pored mjesta Arte, gdje počinje puhati bočan vjetar, no kako smo u Andaluziji već imali iskustva sa istim nastavljamo dalje. Par kilometara prije mosta Rion Antirrio koji spaja Peloponez sa grčkim kopnom vjetar postaje ozbiljniji. Dolazimo do naplatnih kućica kako bi se okrenuli, u tom trenu vjetar kreće puhati na „refule“ što je izrazito neugodno. Vozila od nekoliko stotina kila se nekontrolirano tresu pod nama, a mi se doslovno zadnjim naporima održavamo na njima. U tim dramatičnim trenucima gdje doslovno zadnjim snagama pokušavamo ostati na sjedalu, Grkinja u naplatnoj kućici laganim pokretima naplaćuje mostarinu iako most prijeći nećemo, nekoliko puta broji sitan novac te se pristojno osmjehuje. Pogledavamo se kroz kacigu i krećemo nekontrolirano smijati dok pokušavamo ne odletjeti nazad do Zagreba. S dvije noge na cesti održavamo motore u balansu i vozimo prema prvom naseljenom mjestu kako bi prenoćili dok se vjetar ne smiri. To prvo naseljeno mjesto se zove Kryoneri. Parkiramo ispred lokalnog kafića čija klijentela i atmosfera podsjeća na casting iz Tarantinovih filova. Gladni smo te naručujemo jelo kuće, kozice. Kada su dečki vidjeli koliko možemo pojesti u toliko kratkom vremenu atmosfera se opustila te se čak krenulo i nazdravljati. Poslije odlične večere dolazimo u naš černobilski apartmanski kompleks te spavamo snom pravednika.

Rano smo na nogama, prvo što gledamo je vremenska prognoza te stanje vjetra u našem sljedećem odredištu – Korintu. Puše skoro istom žestinom te odlučujemo promijeniti rutu. Prelazak 2400 metara dugog mosta po jakom vjetru nam se ipak čini kao previše sulud pothvat, čak i za nas. Dižemo se u kontinent te jurimo prema Delfima. Prolazeći prekrasnim cestama i krajolicima ovo se čini kao dobra odluka. Uživamo u sunčanom vremenu , često se zaustavljamo, slikamo krajolik i kao pravi Hrvati ispijamo kave koje su uzgred rečeno, u Grčkoj vrhunske. Preko spektakularnih cesta planine Parnassus  dolazimo u Delfe, parkiramo motore, skidamo se iz moto opreme i krećemo u razgledavanje. Ovo mjesto je smatrano središtem antičkog svijeta gdje je proročica Pitija konzultirana o svim , tadašnjim, bitnim odlukama. To središte obilježeno je kamenom naziva omphalos. Godine 1998. geolozi su ispod hrama pronašli dvije podzemne udubine iz kojih izbija plin etilen koji u manjim količinama kod osoba razvija euforiju, a u većim količinama je halucinogen te potiče vizije. Stara partijanerica Pitija je bila toliko poznata da su joj na konzultacije dolazili razni kraljevi i vojskovođe prije nego što bi odlazili u bitke. Svako njeno proročanstvo bilo je dvosmisleno tako da je uvijek bila u pravu.

Ulazak u slavnu Atenu nam je bio ozbiljan šok. Budući da smo se motorima vozili po Africi ovo nam nije prvi puta da ulazimo u egzotične lokacije, ali iako smo od ljudi koji su ju posjetili čuli iskustva iz prve ruke, nismo bili spremni na ono što smo vidjeli. Grad je prepun smeća, totalno išaran grafitima a po ulicama bauljaju „čudni“ ljudi i doslovno stotine pasa lutalica. Dolazimo do hotela,  „divimo se“ automehaničarskoj radnji, gdje auti stoje na ulici oslonjeni na cigle dok dečki ispod njih šarafe. Odlazimo u obližnji restoran, ispražnjujemo im zalihu gyrosa te odlazimo u krevet jer nam sutra slijedi cjelodnevno istraživanje Atene.

Svježi i odmorni idemo u grad te se penjemo prema Akropoli. Amerikanci pored nas vrište od sreće čim pročitaju da je jedan od hramova sagrađen u čast božici Ateni Nike što na grčkom znači pobjeda. Mi se prisjećamo naših Victory tenisica (ove iskonske obuće će se sjećati čitatelji iznad 30 godina) koje smo nosili kao djeca te zbog toga također zahvaljujemo božici. Spuštamo se u Muzej Akropole te razgledavamo neprocjenjivu kulturnu baštinu. Ovo intezivno kulturno uzdizanje nam otvara apetit te se upućujemo prema glavnoj Atenskoj tržnici na ručak. Najzastupljeniji su janjci kojih ima doslovno tisuće. Osjećamo se kao djeca u tvornici čokolade. Sjedamo u restoran koji se nalazi u centru tržnice, namirnice nabavlja direktno sa izvora te izvrsno jedemo. Atena je grad dualizama u kojem se miješa strahovito kulturno nasljeđe, mediteranski duh ( pada mi na pamet moj susjed koji je u Splitu kada god mu je susjeda opominjala sina da je glasan vikao – „ajde pusti malog, neka je glasan, ovdje se živi, ovo je Mediteran!) i totalan kaos na ulicama pa na trenutke imate osjećaj da ste u Kairu ili Tripoliju, a ne u glavnom gradu članice Europske unije. Vraćamo se u hotel no nakon sat vremena nemamo mira i odlazimo pojesti još par gyrosa. Nakon što smo pojeli pola Atene vrijeme je za odmor jer sutra nas čekaju Meteori.

Prelazimo 350 kilometara te dolazim do grada Kalambaka iznad kojeg se na ogromnim formacijama stijena nalaze veličanstveni Meteori na kojima je sagrađeno šest manastira koji su među najvažnijim sakralnim objektima u Grčkoj. Samo su dva naseljena s ukupno 15 redovnika te 41 redovnicom te u njih svakodnevno gledaju tisuće turista. Vozimo se dalje prema regiji Zapadna Makedonija i gradu Kozani koji se nalazi blizu makedonske granice i gdje nam se nalazi večerašnji smještaj. Poslije prijeko potrebnog tuša odlazimo u grad te svjedočimo tradicionalnoj procesiji koja uvelike podsjeća i na naše povorke. Kozani je prekrasan mali gradić sa jako pitomim ljudima i odličnom atmosferom. Sutra krećemo prema Makedoniji.

 

Doručkujemo odlične grčke specijalitete te Jozo, pasionirani ljubitelj slatkog, dolazi na svoje i prazni pola pekare. Ubrzo smo na motorima te dolazimo na Makedonsku granicu gdje granični policajci, vidjevši hrvatske registracije, odmah dižu rampu te nas oduševljeno pozdravljaju. Preko Bitole dolazimo do našeg odredišta Ohrida te, na Vaše opće iznenađenje, naručujemo ogromnu količinu mesnih proizvoda i bacamo se na posao. Iz par izvora smo čuli da je hrana u Makedoniji odlična, da namirnice imaju okus kakav bi i trebale imati u što se i sami uvjeravamo. Poslije makrobiotičkog obroka razgledavamo Ohrid koji se sa svojih 365 crkava (jedna za svaki dan) zove i Jeruzalem Balkana. Toplina ljudi, običaji, iskonski okusi hrane i predivna atmosfera su nam se toliko svidjeli da smo se obećali u ovu divnu zemlju vratiti još mnogo puta. Vremenska prognoza nam opet nije naklonjena te moramo krenuti prema Beogradu u rano jutro kako bi izbjegli 650 kilometara „zabavne“ vožnje po snažnom pljusku.

Dok Vardar grli polja zrelog žita, mi se kao gorske ptice vozimo kroz makedonske zavojite brdske ceste te ubrzo stižemo na srpsku granicu. Hitamo prema Beogradu gdje se nalazimo sa Lucianom i njegovom zaručnicom te u jednoj od kafana pretresamo dogodovštine do kasno u noć. Zadnjeg dana po solidnom pljusku rutinski odrađujemo put do Zagreba, zaustavljamo se nakon naplatnih kućica, grlimo, zahvaljujemo si na društvu i čestitamo na još jednoj sretno završenoj avanturi. Šest prijatelja, pet zemalja, četiri tisuće kilometara, nebrojeni osmjesi i bogatstvo nadodat ćemo u dosadašnji mozaik naših putovanja. Namjera i razlog svake avanture, pa i ove, su da se vratimo kao bolji i kompletniji ljudi, s manje predrasuda, više empatije i znanja. U isto vrijemo smo beskrajno zahvalni na zdravlju i podršci svojih bližnjih da svake godine imamo priliku za to da, kao u djelima Karla Maya putujući na svojim čeličnim konjima, upoznajući nove ljude, njihove običaje te daleke krajeve, živimo svoj dječački san. Živjeti svoj san je, znate, najveća avantura na koju se možete otisnuti.

Njušim li ja to tvoj komentar?