Turizam

Prastari automobili i umorna lica na ulicama centra

LA PAZ TREĆI DIO

Spustili smo se s trinaestog kata u podnožje zgrade, sat vremena nakon što smo se smjestile u sobi u neboderu, i intuitivno skrenule lijevo, u široku aveniju obrubljenu drvećem i grmolikim zelenilom između dvije trake. Nakon nekog vremena pitale smo prolaznika krećemo li se prema centru gradu, pa smo nakon potvrdnog odgovora nastavile u istom smjeru.

U početku su oko nas bile prekrasne, stare, renovirane stambene zgrade i relativno novi neboderi – naselja koja su više ličila na neki moderniji, europski kvart nego na dio glavnog grada jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta. Iako u samom La Pazu živi nešto manje autohtonog indijanskog stanovništva nego u El Altu, jer se, kao što sam spomenula u prethodnom tekstu, na visini rađaju siromašni, La Paz je i dalje „grad Indijanaca“. Pripadnici različitih indijanskih plemena čine barem 50% ukupnog stanovništva grada, međutim, dok smo šetale ovim modernijim dijelom grada, kroz poznatu ulicu Prado, ta je činjenica ostala sasvim skrivena.

Kao i u mnogim drugim zemljama Latinske Amerike, jaz između bogatih i siromašnih je ogroman, a što je koža svjetlija to je društveni status viši. To se, jasno, odnosi i na novac, pa su neki dijelovi grada – oni novi, uredni, zaštićeni i zeleniji – mnogo „bjelji“ od onih drugih – starih, prljavih, teže dostupnih, s lošom infrastrukturom itd. Fini dućani, obrti i prostori za pružanje kojekakvih usluga za one nešto dubljeg džepa, smjestili su se uzduž ulice Prado kojom smo krenuli prema centru, ali u jednom trenutku, imala sam dojam kao da je netko nožem odrezao jedan dio grada od drugog. Kad smo u jednom trenutku, petnaestak, dvadeset minuta kasnije, prešli zebru, ušli smo u jedan sasvim drugačiji svijet.

Iako su zgrade koje su nas sada okruživale u daleko boljem stanju nego većina onih u El Altu, u odnosu na one koje smo ostavili za sobom bile su oronule i neugledne. Na ulici je bilo sve više vidljivog smeća, a atmosfera sve kaotičnija. I lica ljudi su se promijenila. Prepoznatljiva fizionomija domorodačkog stanovništva i karakteristične nošnje, pogotovo na ženama, sad su otkrivali jedan sasvim novi grad. U svakom slučaju, strancu ili turistu mnogo zanimljiviji od staklenih nebodera i finih frizeraja koji ga previše podsjećaju na dom. Gledale smo pred sobom kružni tok i promet koji je vrvio zbivanjima. Ne bi čovjek rekao da promatrati automobile u kružnom toku može biti zabavno, ali eto, izgleda da može. Prastari automobili ulijetali su i izlijetali iz vrtloga kružnog toka uz prodornu buku truba koje ne prestaju trubiti. Vidljivih pravila uopće nema, ali vozačima je ovdje, tako se barem čini, način ponašanja na cesti ugrađen u DNK, pa se prenosi s koljena na koljeno. Prešle smo cestu, na jedvite jade, i na vlastitu odgovornost, jer crveno svijetlo na semaforu ovdje nije tako strogo i dosljedno poštivan znak.

Stotinjak metara dalje pred nama se otvorila prostrana, široka Plaza Mayor, poznata još i kao Plaza San Francisco. U jednom dijelu trga nalazi se istoimena katedrala, pa je jasno kako je Plaza Mayor dobila svoje drugo ime. U La Pazu su nazivi trgova poprilično zbunjujući, ali nije to slučaj samo s ovim gradom. Diljem Centralne i Južne Amerike gradski trgovi nose više različitih imena, pa se ponekad teško snaći, pogotovo ako i stanovništvo svoje trgove ne naziva usklađeno. Plaza Mayor, iliti veliki ili glavni trg, nekada je bila današnja Plaza Murillo, koja se pak prije zvala Plaza de Armas i Plaza 16 de Julio. Nazivi „Plaza Mayor“ i „Plaza de Armas“ pridružuju se trgovima u mnogim gradovima Latinske Amerike. Bivša Plaza Mayor u La Pazu dobila je ime po Pedru Domingo Murillu, revolucionaru obješenom na ovom trgu 1810. Godine, pa je Plaza San Francisco, na kojoj smo se sada nalazili, uzela „slobodno“ ime Plaza Mayor. U svakom slučaju, ako vam je bitno da znate gdje ste, treba provjeriti na karti, jer će domaći ljudi na ulici vjerojatno davati različite informacije.

Inače, ovaj je trg najčešće korišten prostor za političke proteste, i zato što je „glavni“ pa to ipak nosi određenu simboliku, ali i zbog kapaciteta da primi veliki broj ljudi. Kada smo došetale na trg ovdje je i tada bio manji broj prosvjednika koji su nosili transparente i slušali prosvjedne govore. Iako smo onda, čitajući s transparenata, uspjele zaključiti o karakteru demonstracija, više se ne mogu točno sjetiti o čemu se radilo. Na trgu je, među civilima, bilo dosta muškaraca u vojnim uniformama, pa je moguće da se radilo o nekom veteranskom skupu. U svakom slučaju, ovdje se gotovo svakodnevno okupljaju razne grupe u borbi za svoja prava.

Njušim li ja to tvoj komentar?