Turizam

Gužve i zastoji u prometu ovdje su dio “opuštene svakodnevice”

Sletjeli smo na aerodrom u La Pazu koji se nalazi u dijelu grada po imenu El Alto. Alto na španjolskom znači „visoko“, a naselje se zove tako zato što je oko 400 metara iznad visine ostatka grada, što čini značajnu razliku u klimi. La Paz je cijeli jako visok, najviši je glavni grad na svijetu, a njegov El Alto zaista je visoko u oblacima, što uvelike definira život koji se u njemu odvija. Avioni koji stižu na aerodrom moraju imati posebne gume za slijetanje na ovoj visini, a brzina pri slijetanju mora biti znatno veća od uobičajene, s tim da je za polijetanje potrebna gotovo pa dvostruko dulja pista zbog posebnih vremenskih uvjeta. Aerodrom se nalazi na nadmorskoj visini od 4150 m, što je skoro na polovici visine kojom lete putnički avioni. El Alto se smatra dijelom La Paza iako po mnogo čemu, pa tako i administrativno, od sredine osamdesetih djeluje kao zaseban grad. Danas je to najbrže rastući urbani prostor u Boliviji i ima preko milijun stanovnika.

Na aerodromu smo uzeli taksi kojim smo kroz uske uličice sporo napredovali prema „donjem“ gradu gdje smo imale rezerviranu sobu u hostelu. Postoji samo jedna veća i normalno prohodna cesta kojom se s aerodroma može doći do La Paza i ta se cesta do relativno nedavno također blokirala tijekom štrajkova. Međutim, kako je to značilo da se nitko tko sleti na aerodrom, pa tako ni strani turisti koji ovdje ipak ostavljaju neki novac, ne može spustiti u grad, taj je oblik političke ucijene u međuvremenu zabranjena zakonom. Doduše, iako je sam aerodrom oslobođen takvog pritiska, blokade se i dalje primjenjuju na cestama koje povezuju El Alto i ostatak La Paza, što će nas za nekoliko dana kada odlučimo krenuti prema jezeru Titicaca, opet zaustaviti u našim namjerama. Svemu tome već smo se naučili smijati, ali nekome tko putuje sa strogim vremenskim ograničenjem, iz sasvim očitog razloga, nikako ne bi preporučila Boliviju.

Danas vidno prenapučeni El Alto počeo je rasti upravo zahvaljujući aerodromu koji je ovdje izgrađen. Početkom dvadesetog stoljeća tu nije živio gotovo nitko, bila je to samo negostoljubiva planinska visoravan. Međutim, kada je 1925. godine ovdje postavljena prva zračna luka, infrastruktura koja je pratila izgradnju, a i radna mjesta koja su se otvorila je potaknuli su nešto veće naseljavanje. Krajem tridesetih u naselju je otvorena prva osnovna škola, a ranih pedesetih El Alto je počeo snažno rasti kada se naselje povezalo s vodovodom La Paza. Do tada sva je voda morala biti transportirane u tankerima. Kako je građevinsko zemljište u kanjonu, tj. La Pazu, postalo sve skuplje, veliki broj ljudi selio se i pristizao na visoravan El Alta. Ovdje je pozicija u društvenoj hijerarhiji usko povezan s nadmorskom visinom, pa tako u El Altu, na visini, gdje je bitno hladnije i gdje vjetar često puše nemilosrdno, živi sirotinja, a dole, u kanjonu La Paza oni boljestojeći.

Promet je u La Pazu generalno izrazito kaotičan i glasan, a u El Altu je to posebno naglašeno. Ceste su loše izvedene i često preuske pa ovdje nitko i ne očekuje da se kroz grad vozi bez zastoja koji se ponekad pretvaraju u maratonska čekanja. Kada smo za nekoliko dana odlazili iz grada,autobusom preko El Alta, samo nekoliko kilometara prelazili smo satima. Ali putnik je opušten i sretan što putuje, nigdje mu se ne žuri i sve mu je zanimljivo, pa onda nema mjesta nervozi. Barem je takva bila naša filozofija. Kao i u mnogim drugim dijelovima kontinenta, pa tako i ovdje, kada se vozi, vozi se brzo i sve što se u prometu događa izgleda kao improvizacija koja je stalno na rubu katastrofe. Međutim, srećom, ni jednoj katastrofi nismo prisustvovali, što ipak znači da stvar manje više funkcionira. Na putu do hostela ugledala sam ono o čemu sam ranije čitala, a to su cholite u svojim tradicionalnim nošnjama, kako reguliraju gusti, kaotični promet El Alta. Zadnjih godina takvim su se praksama polako počele razbijati rodne predrasude, jer žene, a pogotovo cholite, ranije nisu mogle raditi kao prometne policajke, kao ni mnoge druge poslove, osim onih strogo tradicionalnih, vezanih za prodaju na tržnicama.

Njušim li ja to tvoj komentar?