Turizam

Ambicije za nacionalnog predvodnika u turizmu

SUCRE PETI DIO

Zadnjih desetak godina Sucre je počeo polagati velike nade u turizam koji je već uvelike transformirao život grada. Ima to, naravno, svoje dobre i loše strane, kao uostalom i gotovo svaka posljedica razvoja, ali čini se, barem za sada, da Sucre nema namjeru postati grad artificijelne kulture. Bez obzira na sve veći broj turista on i dalje ostaje „stvaran“ grad u kojem je, razumije se, mnogo toga podređeno turizmu, ali ne agresivnošću koja konstruira lažnu stvarnost tako što uklanja tragove onog što se ne uklapa „poželjnu“ sliku.

Ili se to bar meni tako čini. Iako tek četvrti po veličini Sucre ima velike ambicije da postane nacionalni predvodnik u turizmu, pa čak i da prestigne La Paz koji je ipak najpoznatiji bolivijski grad. Iako većina ljudi vjerojatno nema pojma da Sucre uopće postoji – za njega, iskreno rečeno, ni sama nisam znala ranije – kada uđete u Boliviju vrlo brzo shvatite da o tom gradu svi pričaju, pa smo tako saznali da je Sucre mjesto u kojem mnogi putnici prave „pauzu“. Iako je smješten izvan takozvane latinoameričke putanje gringosa – od Machu Picchu u Peruu prema La Pazu, pa zatim opet van Bolivije, prema Čileu ili Argentini kroz Salar de Uyuni – sve više backpackera skreće s utabanih staza da bi neko vrijeme proveli upravo ovdje.

Kada smo stigli u Sucre nije trebalo dugo da shvatimo zašto je to tako. S jedne strane, vizualni identitet grada, kada je arhitektura u pitanju, vrlo je europski – to je, doduše, slučaj s manje više svim kolonijalnim gradovima koje su gradili Europljani, međutim, negdje je to više, a negdje manje izraženo. S druge strane, grad ima vrlo snažan pečat autentične, indijanske kulture:  većinu stanovnika čine autohtoni, indijanski narodi koji nose karakterističnu, tradicionalnu odjeću, žive od obrta i svoje dane provode na tržnicama koje predstavljaju centralni prostor gradskog života. Taj spoj „egzotike“ i elemenata koji podsjećaju na dom vrlo je privlačan putnicima, pogotovo kada se žele odmoriti od preintenzivnih i prečestih novih impresija.

I mi smo se u Sucreu odlučili zadržati nešto duže nego što smo se do tada imali običaj zadržavati u većim gradovima, a na kraju smo, zbog različitih okolnosti ostali još i duže od planiranog. Ono što, između ostalog, Sucre čini pogodnim i privlačnim za duži boravak također je i vrlo dobro razvijena turistička infrastruktura. Veliki je izbor hostela i restorana različitog cjenovnog ranga, (i stanovi se iznajmljuju na duže vrijeme po vrlo pristupačnim cijenama), mada, koliko sam mogla primijetiti, takve objekte otvaraju uglavnom bijelci koji često nisu državljani. Indijanska populacija od toga, na žalost, ima najmanje koristi. Kao i mnogi drugi koji su se ovdje našli i mi smo iskoristili priliku da u Sucreu još jednom odemo u školu Španjolskog (kojeg smo već ranije učile u školi u Guatemali na samom početku putovanja), jer su cijene ovdje izrazito niske, a škole jako dobre. Uostalom, ovdje postoji jako duga i cijenjena tradicija podučavanja jer je sveučilište u Sucreu – Universidad Mayor de San Francisco Xavier – osnovano još davne 1624. godine i jedno je od najstarijih sveučilišta „novog svijeta“.

Za nas je život u Sucreu ta dva tjedna bio izrazito ležeran. Nije to tako velik grad pa da u njemu danima možeš posjećivati različite znamenitosti i atrakcije, tako da se vrlo brzo život ovdje sveo na neki uobičajeni ritam koji podsjeća na onaj kod kuće. Svaki dan, osim vikendom, imali smo obavezu, nekoliko sati smo provodili u školi, a ostatak vremena smo uživali u šetnjama, kuhanju i druženju s prijateljima. A mjesto na koje smo odlazili gotovo svaki dan centralna je tržnica. Šarene latinoameričke tržnice su i inače, gdje god bi se našle, bila naša omiljena mjesta, jer upravo tržnice pružaju najintimniji uvid u kulturu domaćina. Gotovo svako jutro na nekoj od tržnica pili smo svježe iscjeđen sok, kupovali namirnice za ručak i razgovarali s prodavačima o njihovim namirnicama, vremenu ili nekoj drugoj usputnoj temi. Vrijedno učenje španjolskog sve ove mjesece iza nas zaista se isplatilo, na ovom smo se kontinentu sve više osjećale kao kod kuće.

Njušim li ja to tvoj komentar?