Nedostatak pitke vode potjerao nas je iz Tagange
Kroz otvor vrata kojih nije bilo iz dvorišta smo ušli u prostoriju u kojoj je Nicolas živio zadnjih pet godina. U prostoriji od nekih desetak kvadrata strop je bio nizak, od gole, crvene cigle, a s dijelova bočnih, u bijelo oličenih zidova, otpadala je žbuka. Na jednom zidu na koji se naslanjala stara, svijetlozelena bicikla bio je naslikan veliki mural, od poda do stropa, koji je prikazivao gradske kuće i velike, crne ptice koje nadlijeću krovove.
Pred muralom ljuljao se još jedan razapeti hammock, a preko puta, u kutu sobe, stajao je mali, trošni krevet sa željeznim okvirom i madracem, boga pitaj koliko starim. Naš domaćin nije imao puno stvari. Na prvi pogled gotovo ništa osim zastarjele muzičke linije i hrpe CD-ova neuredno naslaganih na stare, smeđe komode. Činilo se da Nicolasu ni u Tagangi nije išlo baš najbolje.
Taganga je nekada bilo malo, mirno ribarsko selo, do pedesetih godina gotovo sasvim izolirano zbog nepostojanja prometnica iz Santa Marte, 3 km udaljenog grada. Osnovano 1525. godine, istovremeno kad i Santa Marta, Taganga je jedno od najstarijih kolonijalnih naselja današnje Kolumbije. 1988. godine u mjestu je postajao samo jedan jedini hotel, ali od početka dvijetisućitih dogodio se nagli razvoj.
Činilo se kao da je selo pogodila velika sreća kada su backpackeri u hordama počeli pristizati na plažu Tagange, što je rezultiralo procvatom hotelskih i ugostiteljskih poslova. Međutim, vrhnje su pobrali uglavnom strani ulagači, a veliki dio lokalnog stanovništva teško je dolazio do svog dijela kolača. Kao rezultat, distribucija droge koja je pronašla pogodno tržište među mladim bijelcima iz razvijenih kapitalističkih zemalja zapada, ovdje se ubrzo pretvorila u glavni biznis i još više fragmentirala društvo ove male karipske zajednice.
Posljednjih godina, rečeno nam je, popularnost mjesta bitno je opala što je bilo vidljivo nakon samo nekoliko sati koje smo proveli ovdje. Na pomalo prljavoj plaži nije bilo baš puno ljudi, osim lokalne djece koja su se igrala u pijesku, a po glavnoj ulici, iznad plaže, uz simpatične magarce lunjali su čopori divljih, često bolesnih pasa. Na svakom koraku po danu vidljivi tragovi siromaštva više su odavali atmosferu letargije nego prosperiteta, a noću, šetnja labirintom zemljanih ulica, donosi rizike koje je bolje pokušti izbjeći.
Nismo zazirale od ovakvih mjesta jer karipskom obalom nismo putovale samo radi palmi i bijelog pijeska. Vidjeti i barem na kratko i površno dotaknuti što je više moguće različitih stvarnosti neke zemlje za nas je bio imperativ koji smo, manje ili više uspješno, pokušavale realizirati. Međutim, ovog smo puta ipak odlučile da se u Tagangi nećemo zadržati predugo.
Dok smo u predvečerje s našim domaćinom i kolegicom couchsurfericom sjedili u dvorištu i rukama trgali komade velike, neslane ribe koju je Nicolas ispekao na improviziranom roštilju, saznale smo da u Tagangi već nekoliko dana nema vode. Nedostatak pitke vode u selu predstavlja veliki i stalan problem. A vode više nije bilo ni za toalet po kojem je sve intenzivnije zaudarala Nicolasova mala kuća. Nakon što smo manje više probdjele noć pokušavajući se barem malo odmoriti ležeći na zemlji od koje nas je djelila samo tanka cerada zelenog šatora, odlučile smo da je vrijeme da krenemo dalje. Zahvalile smo se Nicolasu na gostoprimstvu, u baru na plaži popile divan sok od svježeg manga i uskočile u autobus za Santa Martu.
