Kroz otvor vrata kojih nije bilo iz dvorišta smo ušli u prostoriju u kojoj je Nicolas živio zadnjih pet godina. U prostoriji od nekih desetak kvadrata strop je bio nizak, od gole, crvene cigle, a s dijelova bočnih, u bijelo oličenih zidova, otpadala je žbuka. Na jednom zidu na koji se naslanjala stara, svijetlozelena bicikla bio je naslikan veliki mural, od poda do stropa, koji je prikazivao gradske kuće i velike, crne ptice koje nadlijeću krovove. Pred muralom ljuljao se još jedan razapeti hammock, a preko puta, u kutu sobe, stajao je mali, trošni krevet sa željeznim okvirom i madracem, boga pitaj koliko starim. Naš domaćin nije imao puno stvari. Na prvi pogled gotovo ništa osim zastarjele muzičke linije i hrpe CD-ova neuredno naslaganih na stare, smeđe komode. Činilo se da Nicolasu ni u Tagangi nije išlo baš najbolje.