Njuškalo blog Turizam

Zašto se trodnevno putovanje u Rim može pamtiti desetke godina?

ROMANTIKA STAROG KOVA

Iako je već dosta godina od onda prošlo, a i po koja sijeda se već vidi u kosi, sjećam se još uvijek, kao da je bilo jučer, svog prvog odlaska u Rim. Bila je to zima 99.-te, snijega je bilo do koljena, ispitni rok je završio, a meni i mojoj dragoj prijateljici i tadašnjoj cimerici bilo je pomalo dosadno. Jedno jutro uz kavu otvorile smo kartu Europe i uzviknule: “Rim – zašto ne?!“

Već smo sutradan, zabundane do grla, s ono malo para sto smo imale u džepu da platimo režije, stajale u prljavom nanosu snijega uz cestu s uzdignutim palcem prema gore. Do Padove nas je život mazio, a onda je sve postalo pomalo filmski. Hladan bljesak noža pod vratom rumunjskog imigranta u mlakoj čekaonici padovskog kolodvora i navalentni manijak u kupeu vlaka za Rim. „Nije loše za prvi put“ pomislila sam tada, jer putovanje ionako nije Putovanje ako nema barem po koju crticu iz mračnog krimi romana.

Dokopale smo se Rima, srećom žive i zdrave i mada sam u međuvremenu dosta putovala ova mala avantura uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu. Tri dana, tri hamburgera, jedna boca vode i Michelangelo. Pa može li ljepše?! Iako se lice ovog drevnog grada poprilično promijenilo od početka pedesetih kada je William Wyler tamo snimio svoj čuveni, kultni film „Praznik u Rimu“, prošetate li uskim, kamenim uličicama oko Španjolskog trga, nekad u proljeće ili ljeto, nećete se moći oteti dojmu da ovom gradu ni post-modernost ne može ukrasti onu finu, romantičnu atmosferu starog kova.

Nekad zabačena i izolirana uličica Via Margutta, u koju su se kući pijani vraćali Federico Fellini i Truman Capote, danas je optočena ne baš jeftinim umjetničkim galerijama, restoranima i buticima, ali usprkos tome još uvijek nekako starinski odiše  romansom princeze Anne i stranog dopisnika Joea Bradleya iz Wylerovog filma. Gregoryju Pecku i Audrey Hebpurn „Praznik u Rimu“ podario je svjetsku slavu, a u našoj popularnoj imaginaciji zauvijek vjenčao Rim i Vespu. Ako dobro držite ravnotežu svakako unajmite jednu, po mogućnosti u retro dizajnu, i imat ćete osjećaj da vozite slalom izbjegavajući gužvu u najvećem otvorenom muzeju na svijetu. 
 rim-kolaz

A kad se umorite, pojedite pizzu. Jest da je klišej, ali spomenuti Rim, a ne spomenuti pizzu bio bi smrtni grijeh. Iako su napuljani ponosni roditelji moderne verzije ovog svima dragog jela i još ga uvijek jedu u „Antica Pizzeria Port’Alba“ – prvoj pizzeriji na svijetu, ne brinite – Rim će vam priuštiti jednako spektakularno gastronomsko iskustvo.  Ako volite klasičnu, originalnu, talijansku pizzu restoran „Da Remo“ je odličan izbor. Talijani navodno drugačiju i ne priznaju: tijesto mora biti tanko (u Napulju meko, u Rimu hrskavo), a nadjev mora imati tri, maksimalno četiri sastojka.

Očekujte cupkanje u redu, ali vjerujte mi, isplati se. „Da Remo“ ćete pronaći na Piazzi di Santa Maria Liberatrice, kojom dominira istoimena crkva pa ako vas usput zanima i sakralna arhitektura ovo je trenutak da ubijete dvije muhe jednim udarcem. Ne treba niti reći da je Rim grad koji nudi baš sve i to za svačiji džep. Provest će te se sjajno i u „La Pergoli“, restoranu koji se kiti s tri Michelinove zvjezdice, a tko zna, možda još i bolje žvačući mršavi hamburger ispred veličanstvene Fontane di Trevi.

 

Njušim li ja to tvoj komentar?