Turizam

Voze se poput kamikaza, više puta sam bila sretna što sam živa izašla iz autobusa

NA PUTU ZA BARICHARU

Nakon dva tjedna pješčanih plaža, palmi, karipskih kolonijalnih gradova i pitoresknih ribarskih sela, došlo je vrijeme da se okrenemo od mora i zaronimo u unutrašnjost Kolumbije. Poput manje više svih država Južne Amerike i Kolumbija je golema zemlja i gdje god da krenete, osim ako ne idete avionom, čeka vas dug i često naporan put.

Autobusne kompanije u Južnoj Americi, za razliku od Centralne, zapravo imaju sasvim pristojne autobuse pa imate priliku i birati razinu udobnosti (širina sjedala, maksimalni kut nagiba, hrana itd.) ali to se uglavnom odnosi na linije između većih gradova. U zabačenijim predjelima, između sela i manjih mjesta nikad ne znate kakva će vas krntija zadesiti. A da ne govorim o stanju cesta i, svima koji su bili u ovom dijelu svijeta, dobro poznatom kamikaznom stilu vožnje, što je posebno slučaj u Kolumbiji i Peruu.

Kultura vožnje, između ostalog, ovdje vrlo dobro oslikava mentalitet fatalizma – što bude bit će, sve je ionako u Božjim rukama. Više puta, nakon izlaska iz autobusa, zahvaljivala sam svemu čemu se zahvaliti može, što sam još uvijek živa i u jednom komadu.

Iz Santa Marte uputile smo se najprije u Bucaramangu, glavni grad kolumbijske pokrajine Santander. U hostelu sam te večeri dobila visoku temperaturu, ali već sutra ujutro nekim sam se čudom osjećala sasvim dobro. Tog smo dana otišle pogledati prekrasni kanjon Chicamocha iz staklene gondole koja se spušta iznad ispucale zemlje presušenog toka rijeke. Sunce je pržilo kaktuse razbacane po padinama kanjona i pretvaralo u paru ono malo vode što se u to doba godine naziralo po rubovima riječnog korita.

Kanjon je, kaže natpis na ulazu u žičaru, nastao prije 46 milijuna godina, a 2009. nominiran je na natjecanju na kojem se biralo novih 7 prirodnih svjetskih čuda. Kroz stakleni krov gondole ugledala sam dva paraglajdera kako klize kroz nakupine snježno bijelih oblaka. Pomislila sam kako mora da iz njihove perspektive smeđe vodene kapilare, ukopane u dno ponora zelenih klifova, izgledaju fascinantno.

Na kraju dana, prije povratka u grad, popile smo omiljenu pivu marke Aguila u restoranu iznad kanjona nad kojim su se nadvijali hladni, modri obrisi planina iza kojih se upravo strmoglavilo sunce. Ali u pokrajinu Santander nismo došle zbog Bucaramange, a ni zbog Chichamoche, već nam je to bila samo stanica na putu za čudesnu Baricharu, koju, ne bez razloga, uvjerit ćemo se ubrzo, zovu najljepšim mjestom u Kolumbiji.

Njušim li ja to tvoj komentar?