Turizam

Vidljiva ‘opsesija’ sigurnošću posebno se osjeti u Bogoti

BOGOTA PRVI DIO

U Bogotu, glavni grad Kolumbije, stigle smo prilično umorne nakon noćne vožnje iz Medellina. Neko vrijeme mogle smo spavati, dok pred jutro ceste nisu postale prilično vijugave, pa se autobus opasno ljuljao nad provalijama niz koje se slijevala kiša. Bez obzira na malo mučnine koja je ostala u želucu, bile smo sretne što smo stigle žive i zdrave.

Iako se sigurnost putovanja cestama po Kolumbiji u zadnjih desetak godina bitno popravila, znale smo da se još uvijek ponekad dešava da autobusi budu zaustavljeni i opljačkani, pogotovo u ruralnim predjelima. Sigurnost je, sasvim logično s obzirom na minula desetljeća, jedna od glavnih preokupacija, da ne kažem opsesija Kolumbije, i to je vidljivo svugdje, a posebno u Bogoti.

Foto: Rašeljka Krnić

Ogromni autobusni terminal, koji opslužuje metropolis od preko 7 milijuna stanovnika, prepun je policije, a mjere sigurnosti vrlo su slične, ako ne i strože od onih koje se mogu zamijetiti na aerodromima. Prije ulaza na terminal torbe i koferi moraju proći kroz rengenske detektore, a na samom ulazu u autobus ručnim detektorom za metal pregledava se svaki putnik. Međutim, tu još nije kraj.

Foto: Rašeljka Krnić

Kada svi putnici sjednu na svoje mjesto, policijski službenik kamerom snima lice svake osobe, dajući tako do znanja da vas imaju u evidenciji, jer pljačke putnika događaju se i „iznutra“. Nakon više od pet mjeseci smucanja po Latinskoj Americi ovo je prvi put da smo vidjele nešto tako. A prvi put smo vidjele i fotografije i fotorobote odbjeglih kriminalaca koje su bile izvješene na više mjesta unutar kolodvora. Na njima nije pisalo, kao na potjernicama divljeg zapada, da se traže živi ili mrtvi, ali dojam je takav da stvarnost i nije puno dalja od toga.

Foto: Rašeljka Krnić

Uzele smo taksi odmah na kolodvoru, jer u Bogoti baš i nije najpametnije hvatati taksi na cesti, i uputile se prema adresi koju nam je poslao naš couchsurfing domaćin. Još uvijek pod dojmom ne baš najugodnijeg iskustva iz Medellina, pitale smo se kakav li će biti naš novi domaćin i njegov stan u koji nas je pozvao da odsjednemo sljedećih šest dana.

Foto: Rašeljka Krnić

Taksi se za petnaestak minuta zaustavio u uskoj uličici na La Candelariji – saznat ćemo kasnije, najpoznatijem kvartu u gradu – i već nekoliko trenutaka kasnije, prateći Javiera, penjale smo se uskim stubištem prema još jednom privremenom boravištu. Javier je bio izrazito ugodan i ljubazan, a prostor u kojem je živio uredan i čist. Prvi dojam bio je dijametralno suprotan od našeg posljednjeg couchsurfing iskustva. Odahnule smo.

Njušim li ja to tvoj komentar?