Njuškalo blog Turizam

Ušle smo u sasvim novi i drugačiji svijet Južne Amerike

NA PUTU ZA CAPURGANU PRVI DIO

Slađana je već nekoliko dana hodala bez štaka. Rana od operacije na donjem dijelu njenog lijevog stopala dobro je zarastala i došlo je vrijeme da krenemo dalje. Nakon dva tjedna ostavljamo iza sebe čudesnu Kostariku i još čudesniju obitelj Vargas Rojas, kojoj ćemo zauvijek ostati zahvalne na pruženom domu i brizi kada nam je to bilo najpotrebnije.

Tog jutra, zadnjeg dana u veljači, Melvin nas je iz Heredie , gradića 10 km udaljenog od San Josea, odvezao na autobusni kolodvor u glavnom gradu. Već smo četiri mjeseca putovale Centralnom Amerikom – mjesec dana manje od vremena koje nam je preostalo – i došao je trenutak da se polako počnemo približavati Južnom kontinentu. Plan je bio u roku od dva dana stići do Panama Cityja pa odmah dalje, bez zadržavanja, prema Kolumbiji.

Devet mjeseci planiranog putovanja čini se mnogo, ali tek kada krenete shvatite kolika su  prostranstva pred vama i da će neke zemlje i neka iskustva morati biti „žrtvovani“ u ime nekih drugih. Pozdravile smo se s Melvinom u pomalo sjetnom raspoloženju, znajući da će nas daljina vjerojatno osuditi na ovaj jedini, ali vrlo značajan susret u životu. Dok je ulazio u svoj sivi Suzuki terenac viknuo je još jednom „buen vijaje amigas y buena suerte“ a mi smo mu dugo mahale prije nego smo uskočile u autobus za David – grad na zapadu Paname, pedesetak kilometara od granice.

Počela je padati jaka kiša. Voda se razlijevala staklenim prozorom iza kojeg su se na jednoj strani sad već jedva nazirale izobličene zelene tropske džungle, a na drugoj plavetnilo Pacifičkog oceana. Kiša je padala sve do granice, ali nije nam smetalo, čekali smo je već mjesecima. Zadnji smo put pokisnule još u Guatemali, na jezeru Atitlán, na koji su se tada, krajem listopada, još uvijek dva puta dnevno spuštale već oslabljene monsunske kiše.

Autobus je vozio sporo, a mi smo bile u nekom neobičnom raspoloženju: iako smo se skoro približile polovini naše avanture nije bilo straha, jer kraj je još uvijek bio nezamislivo daleko, ali se ipak malo prigušene nostalgije polako počelo nametati intenzitetu uzbuđenja zbog skorog susreta s Južnom Amerikom. Simbolički, bio je to na određeni način novi početak, ulazak u, pokazat će se uskoro, sasvim novi i drugačiji svijet od onog koji smo ostavile iza sebe lutajući Guatemalom, Meksikom , Kubom, Hondurasom, Nikaragvom i Kostarikom.

Njušim li ja to tvoj komentar?