Turizam

Očaralo nas je malo selo stopljeno s reljefom Anda

IRUYA DRUGI DIO

Ušuškana u naborima planinskih prijevoja, dočekala nas je Iruya. Prizor ovog malog sela, mimikrijom stopljenog s reljefom Andi, nešto je što čovjek pamti dok je živ, ako je bio te sreće da doživi takvo ukazanje. Iruya je zaspala u vremenu, otkinuta od stvarnosti, poput sna kojem se uvijek nadamo vratiti ponovno. Tišina je ovdje prodorna, a svijetlo intenzivno i jako, sasvim drugačije od onog u nizinama. Boje su duboke i slojevite, ponekad im je teško dati ime, a ljudi blagi, mirni i skromni.

Ime Iruya dolazi iz jezika Quechua i znači nešto poput “hrabre slame”, ili “mjesto visokih pašnjaka”. Ne zna se točno kada je mjesto osnovano, ali neki povijesni izvor kažu da je to bilo 1753. godine, mada su se Indijanci plemena Qulla ovdje naselili barem 100 godina ranije. Zna se da je mjesto, između ostalog, imalo ulogu tranzita jer su se ovdje zadržavali umorni karavani koji su prevozili robu s Pune na Río San Francisco i obrnuto. U podnožju Iruye, u samom koritu rijeke, još uvijek se odvija razmjena i trgovina između njenih stanovnika i ljudi iz Alta Pune i susjednih mjesta. Ovdje se zapravo malo što promijenilo u odnosu na život 17. stoljeća, jer je Iruya do sredine 20 stoljeća bila gotovo pa potpuno otkinuta od svijeta.

Malena crkva, jednostavno groblje na uzvisini, nastambe od opeke i tradicionalne djelatnosti svjedoče o tipičnom načinu života ovdašnjih stanovnika, koji čuvaju ukorijenjene svoje navike i običaje, prikazane tijekom različitih rituala i svečanosti. Ulična rasvjeta u selo je stigla 2008. godine, a ambulanta 2011. S učestalijim dolaskom stranaca 2013. Iruya je dobila i bankomat. Međutim, ovi minimalni uplivi modernosti nisu mnogo utjecali na ritam i sadržaj života autohtonih stanovnika. Prodaja suvenira ili iznajmljivanje soba turistima nove su djelatnosti, ali s obzirom na izolaciju mjesta, teško da će ikad postati primarne.

Tisuću stanovnika Iruye, koja je zapravo daleko najnaseljenije selo ove općine, živi na tri planinska platoa. Tijekom 2010. izgrađen je most preko rijeke koji povezuje središnji dio sela, u kojem se nalazi crkva i škola, s jednim od stambenih naselja. Drugo naselje još je uvijek rijekom otkinuto od centra. Do izgradnje mosta, tijekom obilnih, hladnih kiša, ljudi su svakodnevno morali gaziti kroz visoku, nabujalu rijeku ne bi li kupili nešto za jesti, i na leđima, dva puta dnevno, prenosili djecu u školu i iz škole.

Na tom platou koje se nedavno povezalo mostom, nalazi se i zemljano nogometno igralište koje dominira čitavim naseljem. U cijeloj Latinskoj Americi, u najzabitijim dijelovima kontinenta, nogomet je omiljena zabava za narod. Čak i u nekim još izoliranijim selima koje sam vidjela u Boliviji i Peruu, koja nemaju ni struju, postoje jednostavna, improvizirana igrališta, jer ništa nije važnije od nogometa.

Njušim li ja to tvoj komentar?