Njuškalo blog Turizam

Morale smo ponovno ući u jedan od onih opasnih “kokainskih” brodova

CAPURGANA ČETVRTI DIO

Dani u Capurgani prolazili su sporo i mirno. Lako smo se prilagodile ovdašnjem ritmu života, jer upravo nam je takav odmor trebao nakon napornog puta iz Kostarike. Družili smo se uglavnom s Gonzalom, našim susjedom, i Marinom koja nam je često kuhala jednostavne, ali fantastične talijanske paste. Nakon nekoliko mjeseci latinoameričke hrane bilo nam je drago osjetiti okus Europe na tanjuru. Nije to bila nostalgija za kućom, već samo za dobrim špagetima koje do tada nismo imale prilike pojesti.

S Marinom i Gonzalom svakodnevno smo vježbale španjolski, gotovo da engleski više nismo ni pričale. Bila je to sjajna okolnost za nas jer napredak je bio izvrstan. Vježbale smo i u razgovoru s lokalnim ljudima, mada je s većinom od njih bilo nešto teže ostvariti kontakt. Ljudi Capurgane pristojni su i topli, ali određena distanca se ipak osjeti, bez obzira na to što bijelci ovdje dolaze već 40 godina. Iako standard života u selu bitno ovisi o turizmu, mi smo ipak oni „drugi“, samo „gringosi“ koji dođu i odu. Čak je i Talijanu Albertu, vlasniku našeg hostela koji se oženio za lokalnu djevojku, trebalo 10 godina da se osjeti koliko toliko prihvaćenim od ove karipske zajednice u kojoj je odlučio živjeti.

Prvotni plan bio je ostati u Capurgani samo tri dana, da se malo odmorimo prije nastavka putovanja, međutim, različite okolnosti zadržale su nas ovdje cijeli tjedan. Prva se odnosi na to da nam je bilo jako lijepo, a druga na mogućnosti prijevoza. Kako nam je u jednom trenutku, kao danak neiskustvu, ponestalo keša, a ovdje naravno nema ni banke ni bankomata, valjalo nam je otići u obližnje selo Acandi, u kojem navodno postoji jedan bankomat. Što znači da smo morale ponovno ući u neki od onih opasnih „kokainskih“ brodova. S obzirom na to da nije imalo smisla da se obje patimo, a Slađana je još uvijek imala šavove u nozi, odlučila sam otići sama s Gonzalom koji se ponudio da me prati. Teško mi je padala i sama pomisao na to, ali nisam imala izbora, trebao nam je novac.

 

Kada smo stigli u Acandi plakala sam ko’ kišna godina. Vožnja je bila još traumatičnija nego ona iz Puerto Obaldie. Postoji nepisano pravilo da lokalci gotovo uvijek dobiju mjesto iza, uz šofera, a gringosi naprijed, prema pramcu, gdje se udari broda o valove najviše osjećaju. Bol u kičmi bila je užasna, mislila sam da ću se onesvijestiti. Gonzalo me tješio i obećao mi da će se izboriti za to da u povratku sjedim uz vozača. Najgore je bilo to što bankomat nije radio, što je, saznali smo prekasno, vrlo uobičajeno, tako da je sva patnja bila uzaludna i morali smo se vratiti u Capurganu bez novca.

Gonzalo je održao obećanje. Odahnula sam. Ali nisam mogla prestati razmišljati o tome da odlazak iz Capurgane, iz koje smo morali otići prije ili kasnije, znači vožnja istim tim brodovima, ali u trajanju od dva i pol sata. Pomisao na to ulijevala mi je popriličan strah. Međutim, netko nam je u međuvremenu rekao da postoji jedan veći, stabilniji brod koji ponekad uplovljava u Capurganu i vozi za Turbo odakle smo trebali nastaviti putovanje prema Cartageni. Bile smo presretne i odlučile smo čekati, ali nakon sedam dana bilo nam je jasno da se taj brod neće pojaviti i nije bilo druge nego prihvatiti neizbježno.

Njušim li ja to tvoj komentar?