Turizam

Jedan dan u Pastu malobrojnim je turistima sasvim dovoljan

PASTO DRUGI DIO

Nakon ugodne polusatne vožnje cestama koje vijugaju kroz planinske šume Andi stigle smo u Pasto. Hostel je bio kakav već može biti za desetak dolara za noć, ali na skromniji smještaj već smo odavno bile naviknule. Ubacile smo ruksake u ormar koji smo zaključale katancem i popele se odmah na krov zgrade gdje je bilo dopušteno pušenje. Napokon smo u miru zapalile cigaretu i neko vrijeme s visine promatrale Pasto.

Grad je djelovao uspavano, ušuškan u dolini Atriz podno brdovitih, kričavo zelenih planinskih pašnjaka nad koje se nadvija vulkan Galeras. Galeras je eruptirao zadnji put 2009. godine., ali opasnosti za grad nije bilo. U ovom dijelu svijeta obzori kojim dominiraju vulkani i nisu tako rijetka pojava i do sada smo ih vidjele mnogo, ali uvijek je poseban osjećaj biti u blizini vulkana, jer za nas je to ipak totalna egzotika.

Pasto nije mjesto u kojem se itko predugo zadržava, uglavnom služi kao tranzitna točka na putu za ili iz Ekvadora. Radi se o glavnom gradu najjužnije kolumbijske regije Nariño, a između Pasta i granice s Ekvadorom još se nalazi nekoliko sela na liniji od 80 km. S obzirom na to da grad i nije osobito lijep, barem ne na konvencionalan način, nije ni čudo što smo brzo primijetile da na ulici ima vrlo malo stranih turista. Dok smo hodale naokolo često smo imale osjećaj da nas lokalno, uglavnom domorodačko, stanovništvo promatra s pažnjom.

Možda ne baš kao neviđenu egzotiku, ali barem kao ne naročito čestu pojavu. I zaista, vrlo smo malo backpackera viđale u prolazu, većina ljudi na ulici nema bijelu boju kože. Međutim, prirodne ljepote, koje na žalost nismo imale vremena iskusiti, a koje se nalaze u bliskom okruženju grada, navodno sve više privlače turiste, posebno zaljubljenike u netaknute ekosisteme, a ovaj ruralni, tradicionalno zatvoreni kraj polako se, ali sigurno sve više otvara za ostatak svijeta.

Samo promatrajući arhitekturu i fizionomiju ljudi na prvi pogled je jasno da je ovo područje obilježeno utjecajem različitih kultura, ali dominantna je, bez sumnje, Andska. Takozvani „Crni i bijeli karneval“, kada pastusosi, kako sebe nazivaju žitelji Pasta, slave bojom i radošću nevjerojatno bogatstvo svoje kulture, najvažniji je događaj u godini. Tijekom trajanja karnevala ulice Pasta postaju urbano igralište gdje muškarci, žene i djeca svih nacionalnosti i etničkih korijena koriste crnu i bijelu boju na svojim licima kao simbol zajedništva i radosti bez obzira na njihove etničke i kulturne razlike. U uličnim paradama koje predstavljaju vrhunac karnevala sudjeluju ponekad i izvođači tradicionalnih plesova i glazbe iz okolnih sela, ali i zemalja poput Perua, Ekvadora i Bolivije.

Na žalost, „Crni i bijeli karneval“ nismo imale priliku vidjeti jer se svečanost događa tijekom siječnja, ali nam je lijepo vrijeme omogućilo da prođemo većinom ulica u centralnom dijelu grada. Pasto je grad izrazito religioznih ljudi, s prekrasnim hramovima koji svakako predstavljaju arhitektonsko bogatstvo ovog područja. Neki od njih vrlo su drevni, a ponekad su pomiješani istovremeno i s modernim i s kolonijalnim stilovima. Obrtnici su također važna tradicijaovog mjesta, što se lako da primijetiti samo hodajući ulicom. Koža, keramika i drveni proizvodi dio su tradicionalnog nasljeđa koje se i dalje njeguje u svojim suvremenijim varijantama.

Jedan dan u Pastu bio je dovoljan, i poput većine drugih koji u njega dođu, zaključile smo da zadržavanje u samom gradu nema puno smisla. Međutim, čak i da smo htjele, to i nije bila opcija, jer sutradan je valjalo stići do glavnog grada Ekvadora. Sljedećeg jutra sjele smo u autobus koji nas je prelijepim krajolicima vozio prema Ipialesu, gradiću uz samu granicu. Granicu smo po običaju prešle pješke, bez nekih većih problema, i na drugoj strani pronašle takozvani colectiveo (kombi koji skuplja putnike) koji nas je odbacio do Tulcana, graničnog sela u Ekvadoru.

Odatle smo se uputile u Quito, grad u kojem, na žalost, nećemo vidjeti ništa osim podrumske sobe jednog njegovog hostela, ali nešto, kao i uvijek, moralo je biti žrtvovano. Ujutro pred zoru, još po mrklom mraku, vozile smo se uspavanim Quitom u taksiju jedne živopisne djevojke, prema tridesetak kilometara udaljenom aerodromu. Kao i već mnogo puta do sada uzbuđenje zbog ulaska u novu zemlju ugodno nam je uznemiravalo tijelo. Buenos Aires here we come!

Njušim li ja to tvoj komentar?