Njuškalo blog Turizam

U malom ribarskom selu kuće su ušuškane u tropsko zelenilo

TAGANGA PRVI DIO

Nakon šest dana u Cartageni zaključile smo da nam je dosta i da je vrijeme da se opet spakiramo i krenemo dalje. Sjele smo u autobus i uputile se dalje prema sjeveru, u malo ribarsko selo Taganga, naslonjeno na južnu granicu poznatog Nacionalnog parka Tyrona.

Ne mogu se više sjetiti tko nas je poslao tamo, da li neki kolega putnik, papirnati vodič ili kakav domorodac s kojim smo ušle u priču. U svakom slučaju naše rute postale su s vremenom sve podložnije brzim, spontanim odlukama i promjenama tako da nikad nismo bile sigurne kako, kada i gdje ćemo završiti sljedećeg dana, tjedna ili mjeseca.

Iskrcale smo se iz autobusa na neasfaltiranu cestu u podnožju sela. S desne strane, prema sjeverozapadu, pucao je pogled na prekrasan, poluzatvoreni karipski zaljev, a na suprotnoj strani uzdizala su se brdašca po kojima su bile razbacane kuće ušuškane u, od velikih suša usahlo, tropsko zelenilo.

Bilo je rano popodne, sunce je još stajalo visoko i jako pržilo kožu ljepljivu od znoja i vlage od koje se jedva moglo disati. Mjesto je djelovalo pusto u to doba, što me je iznenadilo jer smo negdje bile pročitale da se radi o dosta popularnoj backpackerskoj destinaciji.

S mukom smo nabacile na leđa ruksake koji su na toj pasjoj vrućini bili duplo teži nego što zaista jesu i uputile se puževim koracima putem uzbrdo. Povremeni zapusi povjetaraca lijepili su zemljanu prašinu za kožu, ali i donosili olakšanje na kojem smo bile zahvalne. Već nakon nekoliko minuta iz suprotnog pravca mahao nam je Nicolas, naš couchsurfing domaćin kojeg smo kontaktirale dan ranije.

Nicolas je bio momak u ranim tridesetima, nizak, tamne puti i vrlo susretljiv. Doselio se u Tagangu prije pet godina iz Bogote u kojoj je rođen i u kojoj je proveo većinu svog života. Međutim, život mu je, kaže, tamo bio težak i usamljen pa se odlučio na radikalni zaokret. U Bogoti je radio razne poslove da bi preživio, između ostalog bio je i salsa DJ, a sada drži tečajeve ronjenja koje gringosi, ovdje u Tagangi, plaćaju doslovno šakom dolara.

Nicolas je predložio da odmah kupimo vode koliko možemo ponijeti, a vrlo brzo postat će nam jasno i zašto. Nakon desetak minuta sve strmijeg uspona stigli smo do metalnih dvorišnih vrata Nicolasove kuće. Nastamba je bila mala, trošna, na rubu raspadanja. U dvorištu koje je bilo djelom popločano, a dijelom pokriveno zemljom dočekala nas je Julie, mlada djevojka iz Belgije koju je naš domaćin također primio na spavanje. U skučenom dvorištu dominirao je razapeti zeleni šator, a pored njega krpeni hammock ispod kojeg su se u sjeni odmarale dvije mačke.

Njušim li ja to tvoj komentar?