Turizam

“Zemlju čilija” turisti su prvi put posjetili 1970. godine

CAPURGANA PRVI DIO

Capurgana, ili u prijevodu s jezika Cuna indijanaca “zemlja čilija”, selo je u općini Acandí na sjeverozapadnoj obali zaljeva Uraba, tik uz granicu između Kolumbije i Paname. Ovu regiju Kolumbije naseljavala su plemena Cuna indijanaca sve do početka dvadesetog stoljeća kada su, ustupajući pred doseljenicima iz Cartagene, raseljeni na otočje San Blas, u susjednoj državi Panami.

Usamljena Capurgana na obali Karipskog mora, ušuškana u gustoj prašumi daleko od svijeta, ostala je neprimjetna sve do 1970., kada ju je otkrila gospođa Narcisa Navas. Gospođa Navas i njen pilot Jorge Mario Uribe bili su zapravo prvi turisti u Capurgani u koju su, na običnu ledinu, sletjeli u Jorgeovoj Cesni. Ona je ubrzo na tom mjestu dala izgraditi malu pistu koja danas nosi njezino ime i koja će na mnogo načina, dobrih i loših, promijeniti sudbinu ovog sela.

Petstotinjak ljudi koji žive u naselju bave se uglavnom ribarstvom i ratarstvom, ali turizam je postupno postao najvažnija razvojna okolnost. Međutim, Capurgana se srećom, zbog svoje izolacije i još uvijek relativno teške dostupnosti, uspjela sačuvati od većeg pritiska ljudi, pa se ovdje uglavnom okupljaju backpackeri i avanturisti u potrazi za mirom i fascinantnom, gotovo netaknutom prirodom.

Posljednja dva desetljeća dvadesetog stoljeća bile su zlatno doba turizma u Capurgani. Nažalost, povećane aktivnosti ilegalnih oružanih skupina u Darijenskom džepu u drugom dijelu devedesetih uplašile su većinu potencijalnih posjetioca. Dana 12. prosinca 1999. godine Capurgana je bila žrtva gerilskog napada koji je gotovo potpuno ugasio turizam na nekoliko godina.

Kolumbijska vlada je nešto kasnije, 2001.godine, uspostavila stalnu vojnu nazočnost u pograničnom području, što je donekle obeshrabrilo krijumčare droge i oružja koji su do tada često koristili aerodrom Capurgane kao svoje čvorište. Mnogi i danas zaziru od ovog mjesta zbog bremena koji Capurgana nosi, iako ozbiljnije opasnosti od sličnih događaja više nema, jer su se okolnosti u međuvremenu ipak bitno promijenile.

Nakon mučne, polusatne vožnje iz Puerto Obaldie iskrcali smo se na plažu prekrivenu prljavo bijelim pijeskom na kojoj je bilo nasukano nekoliko drvenih barki. Bilo je vedro i vruće, a zrak je intenzivno mirisao na alge. Desno od nas još se dugo prostirala plaža uokvirena visokim kokosovim palmama, a lijevo se nad moram uzdizao mul iznad kojeg su nisko, u krug, oblijetale neke velike ptice.

Uspeli smo se do prašnjave, zemljane ulice koja je dijelila prvi red kuća od ostatka sela u zaleđu. S ostalim putnicima iz našeg broda otišli smo potražiti kolumbijski imigracijski ured da bi prijavili ulaz u zemlju i zatražili pečat u putovnici. Odmah je bilo jasno da su ovdje pravila igre bitno drugačija nego na panamskoj strani. Imigracijski ured, tj. soba s trošnim drvenim stolom i jednom stolicom, naslanjao se na kafić u kojem je službenik, kada smo došli, uživao u pivi i razgovoru.

Jedva se nagovorio da nam udari pečate pa se vratio nazad da nastavi gdje je stao. Nije bilo ni vojske ni policije i zapravo, kada bi to netko htio, ovdje bi bez problema mogao ući u zemlju neopaženo, bez ikakvog traga o svom prisustvu. Obavile smo što smo morale i krenule u potragu za hostelom u kojem smo koji dan ranije rezervirale sobu.

Njušim li ja to tvoj komentar?