Turizam

Hostel u Cordobi bio je zapravo veliki prljavi stan

CORDOBA PRVI DIO

Nakon dvadeset dana u „europskom“ Buenos Airesu, finih crnih vina u fensi barovima, jazz koncerata u underground klubovima i uzbudljivih muzeja i galerija, došlo je vrijeme da krenemo dalje. Dobro smo se odmorili, što nam je zaista bilo potrebno nakon više od pola godine putovanja, ali navika kretanja i potreba za novim mjestima i iskustvima jednostavno su jači od potrebe da se duže skrasimo na jednom mjestu. Iako je Buenos Aires grad u kojem bi se, vjerujem, gotovo svatko rado skrasilo, previše je slično „kući“ da bi nam predugo golicalo maštu, a i pritisak vremena koje sad već osjećamo da polako curi, učinio je svoje. Spakirale smo se po ne znam koji put i krenule ususret nekoj sasvim drugačijoj Argentini.

Buenos Aires je najjužnija točka do koje smo došle i iako smo bile u iskušenju da provedemo neko vrijeme i na jugu jer se tamo prostire čudesna Patagonija, jedan od najfascinantnijih predjela na Zemlji, ipak smo odlučile, ponajviše iz financijskih razloga, da to ostavimo za neko drugo putovanje. Krenule smo zato odmah na sjever s planom da za nekih desetak dana uđemo u Boliviju. Prva stanica na tom putu grad je po imenu Córdoba, koji je dobio ime po svojem starijem imenjaku u španjolskoj Andaluziji. Iako smo se nakon skoro mjesec dana u velikom gradu već jako užilile ruralnijih prostora, morale smo negdje presjeći put, a Córdoba se činila kao zgodno rješenje. Nešto više od 700 kilometara od Buenos Airesa bila je idealna relacija za noćni autobus, tako da smo u Córdobu stigle rano ujutro krajem travnja 2014. godine.

Hostel koji smo bukirale bio je zapravo veliki stan s nekoliko soba i unutrašnjim dvorištem, a vodili su ga neki klinci koji su i sami živjeli u hostelu. Kako naša soba još nije bile spremna kada smo stigle, sjele smo u dvorište da popijemo čaj. Uskoro su se počeli okupljati i ostali ukućani, između ostalog i grupa jako mladih Engleza koji će nam sljedećih dan, dva poprilično ići na živce svojom bahatom samoživošću. Ne bi htjela generalizirati, ali kad putuješ dugo, skupi se popriličan broj argumenata u prilog određenim stereotipima o vrsti putnika koje susrećeš usput. Klinci iz Velike Britanije zauzeli su prvo mjesto na ljestvici intenziteta iritacije koju pobuđuju svojim ponašanjem.

Glasni, nepristojni i prljavi, kao da su sami samcati u hostelu. To je valjda ta arogancija „superiornog“ zapadnjačkog identiteta u kombinaciji s mladenačkim egoizmom. Možda griješim dušu i možda bi istraživanje na reprezentativnom uzorku pokazalo nešto drugo, ali te mlade Engleze koji su se otisnuli na put odmah nakon što su izašli iz pelena, nitko posebno ne voli, ni domaćini, ni drugi putnici. Al’ no dobro, c’est la vie.

To smo jutro, također, upoznali i jednu djevojku po imenu Vera Maia koja nam je prišla kada je čula da govorimo hrvatski. Šokirale smo se i jako obradovale kada smo iz nečijih tuđih usta čule svoj jezik nakon skoro sedam mjeseci. To se dogodilo još samo jednom tijekom cijelog putovanja, kasnije u La Pazu kada smo, dok smo čekale autobus za Copacabanu, susrele Srbina Nikolu koji je krenuo u istom pravcu. Ali Vera Maia nije bila naše gore list, ili je, ali u nekom dalekom koljenu. Djevojka je sedam godina živjela u Zagrebu, u koji je otišla iz Buenos Airesa, studirala je jezike na Filozofskom fakultetu, ali se zbog papira morala vratiti u Argentinu. Međutim, s jasnim ciljem da se vrati živjeti u Zagreb jer je, kaže, to za nju najbolji grad na svijetu.

Bilo mi je to drago čuti, i ja jako volim moj Zagreb, ali mora da ipak tuđa krava uvijek daje više mlijeka, jer kako u protivnom objasniti da je nekom Zagreb lijepši od Buenos Airesa. Al’ što se kaže – o ukusima se ne raspravlja…valjda. Razgovor s Verom Maiom baš nas je obradovao, a i skratio nam vrijeme čekanja do ulaska u sobu. A kad smo se napokon smjestile i ostavile stvari već je bilo vrijeme da se ode nešto pojesti. Kažu da u Cordóbi treba jesti asado (posebnom tehnikom grilano meso), jer je tu navodno najbolji, ali bilo je malo prerano za mesinu, to smo ostavile za slijedeći dan.

Njušim li ja to tvoj komentar?