Njuškalo blog Turizam

Predamnom se ukazao nevjerojatan prizor džungle iz filmova

NA PUTU ZA CAPURGANU PETI DIO

Sutra ujutro poletjeli smo za Puerto Obaldiu. Avion je ovog  puta bio nakrcan putnicima.   Točno šesnaest ljudi stislo se na sjedištima, gotovo duplo manjim od onih u standardnim avionima. Podsjetilo me to na moje padobranske dane, kad bi se vikendima u malu crvenu Cesnu naguralo skoro duplo više padobranaca nego što je za taj model bilo predviđeno.

I sada sam imala osjećaj da ću uskoro iskočiti kroz uska, skučena vratašca. Kako smo se uspinjali lagana, bijela krila parala su sve rjeđi zrak, a ispod nas ubrzo se prostrlo azurno prostranstvo Karipskog mora. Na trenutak obuzela me neopisiva radost, ali Slađana na žalost nije bila u stanju dijeliti moje ushićenje.

Dan je bio vedar, idealan za letenje, međutim, lagani avioni su nestabilni, pa se čak i minimalne promjene visine osjećaju kao turbulencije koje uzrokuju promjenu tlaka. Ona to nije dobro podnijela. Uskoro ju je uhvatila snažna mučnina, na rubu nesvjestice. Pomogla sam joj da legne na pod, na maleni uski prostor između dva reda sjedišta, taman toliko širok da se u njemu stisne tijelo. Srećom, let je trajao samo sat vremena, iako je za nas to bio beskonačno dugačak sat. Pred kraj leta osjetila sam olakšanje jer sam znala da će joj biti bolje čim dotaknemo zemlju.

Spuštali smo se polako iznad mora i u jednom trenutku pogledala sam kroz prozor, a preda mnom se ukazala dugačka zemljana brazda urezana u tamno zelenu površinu džungle . Tako nešto do sada sam vidjela samo u filmovima i stripovima koje sam čitala kao dijete. Sjetila sam se odmah Mister Noa i njegovog malog aviona marke Piper kojim je prevozio putnike i avanturiste u amazonskim prašumama oko Manausa.

Bio je to zaista nevjerojatan prizor. Kontrast mora i neba stopljenih u prozračno plavetnilo i mračne, guste prašume izgledao je nadrealno. Morala sam se podsjetiti da ne sanjam. Avion je izbacio točkove uz prodoran, metalni zvuk, ciljajući pistu koja je izranjala iz vode. Na trenutak sam se upitala hoćemo li je pogoditi ili ćemo završiti kao hrana ribama na dnu Karipskog modrog prostranstva.

Sletjeli smo mekano, kao na pamuk. Slađana je žurila izaći iz aviona i srećom, samo desetak minuta kasnije bila je sasvim dobro, kao da se ništa nije dogodilo. Čvrsto tlo pod nogama donijelo joj je olakšanje. Stavili smo ruksake na leđa i s ostalim putnicima krenuli prema Puerto Obaldii, selu u kojem je smještena mala vojna baza i granični imigracijski ured.

Njušim li ja to tvoj komentar?