Turizam

Ritam života u Brooklynu nalik je sporijim europskim gradovima

NEW YORK TREĆI DIO

Prijatelji kod kojih sam odsjela stanuju u dijelu grada istočno od Manhattana koji se zove Brooklyn. Samo u tom okrugu živi oko 2.5 milijuna ljudi, što je više od polovine stanovništva Hrvatske. Većina došljaka teško si može priuštiti stan na Manhattanu jer su cijene najma astronomske, a pristojne stanove, koji također nisu jeftini, zbog velike potražnje jako je teško naći i u boljim kvartovima okolnih okruga. Dio Brooklyna gdje su moji prijatelji svoj sadašnji stan, kako sami kažu, uspjeli pronaći nekom ludom srećom, zove se Park Slope, odakle do zapadne obale East Rivera, odnosno Manhattana, treba nekih petnaestak minuta podzemnom željeznicom.

Moram priznati da sam se u Brooklynu vrlo brzo osjetila kao kod kuće, jer ritam života ovdje je sličniji  „sporijim“ europskim gradovima nego centralnom New Yorku. Izbor dobrih restorana, kafića, barova i prodavaonica boravak ovdje čini vrlo ležernim, a ima i zanimljivosti koje su mi bile potpuna novina. Na primjer, u kvartu postoji samoposluga s vrlo kvalitetnim, uglavnom organskim proizvodima, međutim nema svoje zaposlenike, osim u administraciji, već funkcionira tako da se pravo kupovine ostvaruje volonterskim radom od 2 sata svakog mjeseca. Tako da su ljudi koje vidite da sjede za kasama ili slažu robu na police zapravo obični „civili“, koji čak ni ne nose neku prepoznatljivu odjeću, kako je to uobičajno u trgovinama.

Nekoliko dana nakon što sam doputovala u ovom se dijelu Brooklyna, na Labor Day, održala tradicionalna manifestacija koju svake godine organizira karipska zajednica New Yorka, slaveći karnevalom ponos na svoju kulturu i identitet. Festival koji traje pet dana kulminira masovnom paradom u kojoj, na ovaj ili onaj način, svake godine sudjeluje skoro dva milijuna ljudi. Sredinom široke, duge avenije čitav se dan, od jutra do mraka, izmjenjuju brojne delegacije koje predstavljaju različite karipske nacije, paradirajući u ponekad vrlo živopisnim kostimima pod zastavama svoje zemlje. Taj je paradni dio ulice bio omeđen ogradom, a izvan nje, na pločnicima, čitavom su dužinom avenije postavljeni gusto načičkani štandovi s tradicionalnom karipskom hranom čiji se opojni miris miješao s mirisom marihuane. Ručali smo s velikim guštom curry s piletinom i škampima, a predvečer smo se odlučili vratili na pohana pileća krilca.

Promjena atmosfere koja se dogodila u međuvremenu bila je vrlo interesantna za promatranje. Već je skoro pao mrak i gotovo da više nije bilo niti jedne bijele osobe na cesti. Službeni dio parade već je bio gotov, hrane je polako ponestajalo i sada su centralnim dijelom avenije tekle rijeke crnih ljudi koji su ekstatično plesali oko ogromnih sound sistema postavljenih na kamione. Preglasni reggaeton koji se gromoglasno širio iz zvučnika posjetio me na vrijeme koje sam prije par godina provela putujući zemljama karipske obale. Na žalost, svake godine tijekom parade desi se nekoliko ubojstava, što je bio slučaj i sada. Iako policija stoji na doslovno svakih 5 metara, takve je scenarije očito nemoguće sasvim spriječiti. Već je lani bilo govora o ukidanju manifestacije, a nakon ovogodišnjeg, ponovljenog tragičnog razvoja događaja to je vjerojatno gotovo pa izvjesno.

Od osnutka New Yorka, 1625. godine, brojni imigranti stvarali su svoje etničke enklave u različitim dijelovima grada pa su tako i danas pojedini kvartovi unutar svakog okruga poznati po nastanjivanju posebnih zajednica koje dijele porijeklo i kulturu. U tim se kvartovima ponekad uopće ne govori engleski jezik, jede se etnička hrana, artikli u trgovinama su specifični – generalno, način života razlikuje se od onog dominantne kulture. S jedne strane takve enklave pripadnicima zajednice osiguravaju posao i neki tip sigurnosti, ali  ekonomske mogućnosti ipak ostaju bitno ograničene, pogotovo jer se ne potiče integracija kroz usvajanje engleskog jezika, što sa sobom povlači niz negativnih posljedica.

Jedan od najpoznatijih etničkih kvartova je Chinatown na Manhattanu, iako kineskih kvartova ima i u drugim dijelovima grada, poput Brooklyna i Queensa. S Chinatownom graniči Little Italy, tj. Mala Italija i kad prijeđete ulicu iz jednog kvarta u drugi, kao da ste zakoračili u drugi svijet. Od estetike, arhitekture, jezika, hrane pa do niza kulturnih kodova koje je moguće zamijetiti samo šetajući ulicama – sve je radikalno drugačije. Sjeli smo jedno popodne u restoran u Maloj Italiji da pojedemo, a što drugo nego pastu. Poslužio nas je Albanac s Kosova koji živi u Queensu i redovni je gost u baru Škorpion u kojem, kaže, Hrvati gledaju utakmice i dime ko Turci. Pušenje je u New Yorku zabranjeno uglavnom svugdje, ali mi smo naš ručak zalili bocom bijelog vina uz obilje cigareta. Negdje na Wall Streetu ili Medison Aveniji tako nešto bilo bi nezamislivo. I upravo su te razlike ono što uvelike čini New York New Yorkom. To je grad koji u sebi sažima stotine gradova, kultura i identiteta koje njegovi stanovnici, privremeni i stalni, žive manje više sasvim slobodno. Ta sloboda ima svoju cijenu, ali mnogi koji dođu i ostanu u New Yorku rado su je spremni  platiti.

Njušim li ja to tvoj komentar?