Turizam

Potraga za Barom 54 i najljepšim pogledom na Manhattan

NEW YORK PRVI DIO

Taksi se zaustavio u 45. ulici, između 6. i 7. avenije na istočnom dijelu Manhattana, pred golemim staklenim vratima nebodera u kojem je smješten jedan od najviših hotela u New Yorku. Kroz kružna vrata upravo je nespretno iskoračila gospođa s neobičnim šeširom, jednom od onih pernatih, ekscentričnih, kakvi se uglavnom viđaju na londonskim hipodromskim paradama kiča. Vratar u modrom odjelu na duplo kopčanje i nekom varijantom one karakteristične kape kakvu nose šoferi i policajci već je žurno premještao njene kofere s kolica u gepek crne, ulaštene limuzine.

Učinilo mi se kao da će dama na neko vjenčanje ili kakvu važnu proslavu, a ne negdje natrag kući, ali vrag će ga znati, nije da su mi odjevne navike kapitalističke aristokracije posebno poznate. Dok smo se iskobeljali iz taksija vratar je već bio na svom mjestu i propustio nas u foaje hotela. Uputili smo se desno prema liftu pred kojim je stajao zaštitar, visoki afroamerikanac, i uljudno nas, sa smiješkom, pitao što trebamo.

Sat vremena ranije sjedili smo u baru u blizini Empire State Buildinga, pili piće, i sa sramežljivom nadom surfali internetom u vjeri da ćemo u New Yorku naći mjesto u kojem uz alkohol možemo uživati i u nikotinu. Iskreno, nisam baš bila sasvim uvjerena u pozitivan ishod s obzirom na status pušača u ovoj zemlji, međutim, na našu veliku sreću, google me je demantirao dok si rekao keks. Brzo smo iscijedili čaše do kraja i već za nekoliko minuta vozili smo se prema Baru 54, smještenom na krovu ogromnog nebodera u srcu Manhattana.

Ljubazni zaštitar pred liftom poslao nas je svojoj kolegici, mladoj hostesi u sivoj haljini od laganog tvida, koja nam je nakon uvida u identifikacijske dokumente izdala propusnice potrebne da bi se popeli na krov. Sjajna, metalna vrata lifta otvorila su se na zadnjem, 54. katu i čim smo iskoračili prišao nam je član osoblja i ponudio stol unutra dok čekamo da se oslobodi jedan od onih na terasi. Nekih pola sata s nestrpljivim smo uzbuđenjem grickali pržene, usoljene bademe, kad nas je konobar pozvao na otvoreni dio krova.

Kada s te visine po prvi put u životu ugledate Manhattan u predvečerje, dogodi se iskustvo koje uistinu nije lako opisati. Noge zadrhte, oznoje se dlanovi, rašire se zjenice i na trenutak koji traje kao vječnost, napustite vlastito tijelo. Dokle god seže pogled, iz podnožja kao iz vode, izrastala su staklena debla divovskih nebodera, zaklanjajući obzor iza kojeg se nazire East River. Nekoliko trenutaka kasnije sunce se utopilo u rijeci ostavljajući nebo u kričavim nijansama ljubičastih, plavih i narančastih oblaka koji su se nagurali oko šiljastog vrha zgrade World Trade Centera.

Kako je noć padala, a nebo bivalo crnje, sve intenzivnija svijetla mapirala su vizure na horizontu, a pogled dole, kroz staklenu ogradu terase, otkrivao je pokretnu masu ljudskih bića koja se poput digitalnih signala razlijevaju ulicama obojenim odrazima šarenih svjetala s divovskih reklamnih panoa. New York je u tom trenutku izgledao poput žive, komplicirane matične ploče koja obavlja složene zadatke koje niti jedna druga na svijetu, koliko god moćna bila, nije u stanju. Prvak svijeta u svemu na kugli zemaljskoj s visine je izgledao upravo tako – nepobjedivo.

Nastavlja se…

Njušim li ja to tvoj komentar?