Turizam

Smjestile smo se u hostelu koji je ime dobio po gušterima koji mu se penju po zidovima

CAPURGANA DRUGI DIO

Hostel u kojem smo odlučile provesti nekoliko dana u Capurgani zove se Posada del Gecko. Posada na španjolskom znači prenoćište s gostionicom, a Gecko je vrsta tropskog guštera koji sliči na macakline koji se često mogu vidjeti ali i čuti u dalmatinskim dvorištima tijekom ljeta, pogotovo noću kada su aktivni u hvatanju kukaca.

Ovi gušteri glasaju se na vrlo neobičan način, kakav nikad ne biste očekivali od ovakve životinjice. Kao što i samo ime kaže, prenoćište je dobilo ime upravo po ovim simpatičnim stvorenjima koje smo brzo opazili na zidovima i stropovima prostorija, no nisu nam smetali, dapače, bili su nam dobri saveznici u borbi s dosadnim komarcima.

Hostel je prije desetak godina, na jednom lijepom komadu zemlje, izgradio talijanski arhitekt Alberto, koji je i sam, kao putnik, dolutao u Capurganu bez namjere da se tu zadrži duže vrijeme. Međutim, sudbina je htjela da se zaljubi u lokalnu djevojku, s kojom se kasnije oženio i tako ostao više od desetljeća u ovom selu, na kraju svijeta. Nekoliko soba organizirano je oko lijepog, travnatog dvorišta nad koji se nadvijaju dvije elegantne palme pod kojima se može sjediti za drvenim stolovima ili ljuljati u hamacima, platnenim ljuljačkama popularnim u gotovo cijeloj Latinskoj Americi.

Alberto je osmislio posjed kao skromnu, ali funkcionalnu i elegantnu izvedenicu tradicionalne, lokalne gradnje koja, u nekoj suvremenijoj varijanti, podrazumijeva korištenje i betona i drveta. Hostel nam se jako svidio na prvi pogled i vrlo brzo ovdje ćemo se osjetiti kao kod kuće. Kada smo zakoračile kroz vrata kapije i ušle u dvorište tamo nas je dočekala Marina – simpatična, mršava talijanka u srednjim pedesetima, koja je odlično govorila španjolski, ali engleski nešto slabije.

Marina živi u talijanskom gradiću Pesari, učiteljica je plivanja i cijeli život jako puno putuje. Godinu ili dvije ranije istraživala je Kolumbiju i u Capurgani upoznala svog zemljaka Alberta. 2014. vratila se u Capurganu da vodi posadu i restoran na nekoliko mjeseci u njegovoj odsutnosti. Kada smo stigle hostel je bio gotovo prazan. Jedni gost, osim nas, bio je Gonzalo Flores, Čileanac koji je sam putovao Kolumbijom i koji će uz Marinu vrlo brzo postati prijatelj s kojim smo provodile jako puno vremena, a sedam dana kasnije nastavit ćemo zajedno putovanje prema Cartageni.

Njušim li ja to tvoj komentar?