Turizam

U Buenos Airesu dočekao nas je najiskrivljeniji španjolski jezik

BUENOS AIRES PRVI DIO

U Buenos Aires sletjele smo 4. travnja u rano poslijepodne, umorne, ali prilično uzbuđene zbog dugo očekivanog susreta s ovim čuvenim gradom. Pred aerodromom smo pronašle taksi, ubacile ruksake u gepek i udobno se smjestile na zadnjem sjedištu auta. Vozač nam je odmah na polasku ispričao kako aerodromima operiraju lažni taksisti koji sačekaju da odložite torbe u gepek, pa udare po gasu. Razumije se, bez vaše malenkosti. Nakon toliko dugo vremena u Latinskoj Americi naš je španjolski već bio jako dobar, ali trebalo nam je nekoliko dana da se naviknemo na vrlo specifičnu varijantu jezika koji se priča u Argentini.

I u drugim zemljama koje smo posjetile, španjolski se, naravno, govori na različite načine, međutim argentinska verzija najviše je “iskrivljena”. Mnoge riječi koje smo odavno usvojile trebalo je ponovno prepoznavati jer su se ovdje izgovarale sasvim drugačije nego što smo ih ranije naučile. Ali bio je to izazov s kojim smo se rado hvatale u koštac i nije nam trebalo dugo da se prilagodimo. S taksistom smo razmijenile još nekoliko riječi, ali ubrzo smo se povukle svaka u svoje misli i s impresijama koje su nas oplahivale s druge strane stakla.

Fotografija: Rašeljka Krnić

Dan je bio siv i mokar, a sve jača kiša proizvodila je hipnotički, umirujući zvuk, udarajući o limeni krov automobila. Kako smo iz predgrađa uranjali sve dublje u grad sve me više obuzimalo oduševljeno, dječje čuđenje onome što sam vidjela oko sebe. Nikada do sada nisam susrela grad tako čudesno lijep poput Buenos Airesa, pa čak i onda kada je uvijen u sivilo anticiklone. U jednom trenutku na radiju počne hit pjesma Marca Anthonyja, Vivir mi vida – komercijalna, sladunjava himna životu koja nas je pratila posljednjih sedam mjeseci čak i u najzabitije selendre. I to je bilo to, Buenos Aires nam je izrazio dobrodošlicu i znale smo da smo stigle kući.

Fotografija: Rašeljka Krnić

Nakon više od pola godine lutanja Centralnom i Južnom Amerikom, ovaj grad, najjužniji koji smo posjetile tijekom našeg putovanja, iste je sekunde u nama pobudio osjećaj sličan onom kad se nakon dužeg vremena vratiš kući. Nije da smo se bile poželile kuće, ali kontrast između snažne latino kulture zemalja koje smo ostavile za sobom i Buenos Airesa koji je baš po svemu više europska metropola nego grad koji pripada tipičnom južnoameričkom kulturnom krugu, proizveo je upravo taj snažni osjećaj pripadanja i opuštanja u nečem što je dobro poznato i blisko. Iako smo, naravno, znale da Buenos Aires nije La Paz, iskustvo nas je ipak zateklo. Uživale smo u tom osjećaju do kraja, sve dok se ponovno s velikom radošću nismo uputile u područja s mnogo dominantnijom domorodačkom kulturom.

Fotografija: Rašeljka Krnić

Travanj je u Argentini početak jeseni, vrijeme kada je, mnogi kažu, Buenos Aires najljepši. Ako me sjećanje ne vara, mislim da je ovaj prvi dan bio jedini kišni u sljedećih dvadeset koje ćemo provesti ovdje, a ostatak vremena dani su nam bili obasjani nježnim i mekanim suncem koje je stvaralo temperaturu od ugodnih dvadesetak stupnjeva. Sedam mjeseci ranije, jedino što smo znale je da do početka travnja moramo stići u Buenos Aires, i to upravo zbog vremena. Već početkom svibnja počinju učestala kišna razdoblja, a nakon toga i kalendarska i temperaturna zima. Stigle smo na vrijeme, tajming je bio savršen!

Njušim li ja to tvoj komentar?