Turizam

Prema dolini rijeke Iruya, strma je rolerkoster staza puna opasnih, oštrih serpentina

IRUYA PRVI DIO

Iz pitoreskne i šarmantne, ali sve više turizmom opterećene Tilkare, nakon nekoliko dana krenule smo na naše pretposljednje odredište u Argentini. U potrazi za nešto autentičnijim Andskim selima koja još uvijek nisu ozbiljnije nagrizena promjenama koje donose zahtjevi turističke industrije, saznali smo za mjesto po imenu Iruya. Iruya je zabačeno selo, duboko u Andama, na visini od gotovo 3000 metara u provinciji Salta na sjeverozapadu Argentine. Međutim, do Iruye se može doći jedino iz provincije Jujuy, i to ne baš uvijek kad vam padne na pamet.

Iruya se ugnijezdila na rtu doline istoimene rijeke, okružena visokim planinskim vrhovima, među kojima kao da lebdi uklesana u reljefe Andi. Tijekom kišne sezone rijeke ovog područja jako nabujaju, pa Iruya i okolna sela ponekad ostaju mjesecima potpuno odsječena od ostatka provincije. Zato je najbolje planirati posjet između travnja i listopada, kada je ovdje period suše. Međutim, ni onda putovanje do Iruye nije jednostavno i brzo.

Od Tilcare je dijeli otprilike 120 km, međutim, da bi prešli tu udaljenost treba od prilike putovati 5 sati. Iz Tilcare redovnih linija nema, tako da smo autobus uhvatili u Humahuaci. Bio je to vjerojatno najstariji i najraspadnutiji autobus u koji smo sjele tijekom čitavog devetomjesečnog putovanja, ali ovaj će nas provesti kroz neke od najljepših pejzaža na kugli zemaljskoj. Put do Iruye će osim kontemplativnog transa, upumpati i nešto adrenalina u krv, ali što je avantura bez povremenog straha za vlastiti život?!

Prvi dio puta od Humahuace do Iruye, nekih 70 kilometara, normalna je asfaltirana prometnica po kojoj smo se vozili nešto više od sat vremena, međutim, u jednom trenutku autobus je skrenuo s glavne prometnice na prašnjavu, makadamsku, planinsku cestu. Sljedećih 50 kilometara do odredišta vozili smo se više od 3,5 sata i bila je to jedna od najuzbudljivijih vožnji koje smo doživjeli na našem putovanju.

Uska zemljana cestica sjekla je raznobojne planinske gromade koje su se izdizale u nevjerojatne visine. Uspon je trajao neko vrijeme dok nismo došli do najvisočije točke, planinskog prolaza zvanog Abra del Condor, na visini od preko 4000 metara. Prizori s ovog mjesta čudesni su. Dokle god seže pogled samo visoke crvenkasto – smeđe stijene, goli, asketski pejzaž bez ijednog stabla, koji se poput iskrivljenih kamenih valova prostire u vječnost. Samo tišina omotana oko golemih planina i ništa drugo.

Puhao je vjetar i dizao prašinu s puta koja je lako pronalazila put kroz otvore prastarog autobusa. Krntija nije ulijevala puno povjerenja, međutim, iskustvo vozača je ono na što smo se očajnički odlučili osloniti kada smo napokon započeli dug spust s vrha Kondorovog prolaza. Cesta niz planinu, prema dolini rijeke Iruya, strma je rolerkoster staza puna opasnih, oštrih serpentina na kojima ne postoji ama baš nikakva zaštita. Put je opasno uzak, samo nešto malo širi od širine autobusa, i svaki put kada bi ušli u zavoj, vidno istrošeni kotači plesali su po samoj ivici ceste pod kojom se obrušio bezdan provalije.

Igra živaca trajala je dugo, minute su se protezale u vječnost, a unutarnja borba između straha i prepuštanja u jednom trenutku dosegla je svoj vrhunac u psihološkom stanju s kojim se ne susrećeš baš svaki dan. A onda mir. Magija pejzaža sasvim me opustila, tjeskoba je iščezla, prigušena zajedno sa svim zvukovima opasnosti. U daljini, uzavreli oblaci kiptjeli su nad crvenom planinom koju su oblijetala dva velika kondora.

Njušim li ja to tvoj komentar?