Turizam

Preko rijeke dopješačile smo do rajskog San Isidro skrivenog sela

IRUYA ČETVRTI DIO

U malom dućanu u selu od neke smo bakice kupile nekoliko empanada i uputile se prema djelu kanjona odakle kreće uspon u pravcu San Isidra. Put je vodio prema sjeveru, koritom rijeke koje se skupljalo i širilo podno strmih crvenkastih stijena i okolnih planina koje su se nadvijale nad nama. Prodornu tišinu samo su povremeno remetili zvukovi ptica koje su širokim, raskošnim krilima parale jednolično plavo nebo. Svijetlo je bilo jako, a sunce na visini pržilo je nemilosrdno, ublaženo milošću povremenog povjetarca.

Napredovale smo sporo jer je veliko, nepravilno riječno kamenje nezgodno za hodanje, međutim jedna sasvim nepredviđena okolnost našu je avanturu činila dodatno zahtjevnom. Naime, korito nije bilo baš sasvim suho, kao što se to činilo na početku. Što smo se više uspinjale ostatci rječne vode, koja se razgranato spuštala niz kanjon, bili su sve brži, dublji i zahtjevniji za prelazak. Na nekim mjestima rijeka je bila poput plitkog potoka koji se mogao preskočiti ili pregaziti, međutim, na nekim dionicama prelazak je bio nemoguć ili jako opasan. Ponekad smo dugo tražile mjesta pogodna za prelaz na drugu stranu, a kako rijeka nije tekla ravno već je mijenjala pravac i granala se u više tokova, bilo je nemoguće znati da li je mjesto koje smo odabrale za prelaz uopće logična odluka s obzirom na smjer našeg kretanja. Bile smo sasvim same, na putu već satima nismo srele nikoga. Odmarale smo se u hladu ponekog drveta ili visokog žbunja koji su rasli uz rub korita i mada su nas uzbuđenje i izazov držali odmornima pomalo smo gubile snagu.

Naša namjera se na trenutke činila uzaludnom, ali nije nam padalo na pamet da se vratimo jer uz svu povremenu muku, ipak smo se kretale naprijed uspijevajući nadmudriti rijeku. Nakon gotovo pet sati napornog, ali uzbudljivog pješačenja kroz čudesne planinske pejzaže, ugledale smo usamljeno selo koje se poput sna ukazalo na rubu litice pod kojom su se u sjeni odmarali magarci. Na uzvišeni plato litice, obrubljene prvim kućama koje su se vidjele iz podnožja, požurile smo se popeti jedva vidljivim, strmim stepenicama uklesanim u stijenu.

Iako ga se može prepješačiti u nekoliko minuta, San Isidro ima ime za svaki svoj maleni dio koji se sastoji od nekoliko starih kuća od opeke – Pueblo Viejo, Pumayoc, La Laguna, Trihuasi, La Palmera i La Cueva. Čitavo selo ne broji više od 350 stanovnika koji žive od ovaca i skromnih vrtova i voćnjaka razbacanih po okolnim brdima. Pueblo Viejo iliti Staro selo, centralni je dio San Isidra i zapravo nema ulice već samo popločani plato ispred pitoreskne crkvice pred kojom se svaki dan okupljaju mještani i onda kada nema crkvene službe. Zastali smo pored ulaza u dvorište crkve pred kojom je u razgovoru sjedilo nekoliko ljudi, ali nisu se previše obazirali na nas. U ovom gotovo srednjovjekovnom ambijentu na trenutak sam se osjetila poput „stranog tijela“, voajera koji putuje kroz vrijeme i promatra nešto milijunima svjetlosnih godina udaljeno od vlastite stvarnosti.

Postoji priča kako je još davne 1900. u San Isidro stigao jugoslavenski avanturist Manuel Frederich Milatovich koji je u selu sadio stabla jabuke, breskve i kruške. Stanovnici su ga prozvali “ludi gringo”, ali ne zbog toga što je sadio voćke, već zato što je napravio avion kojim je pokušao letjeti u Estación Iturbe, u provinciju Jujuy, s namjerom da skrati dugo i naporno putovanje. Prema priči, el gringo loco se popeo na najvišu planinu u klancu i bacio u prazninu, ali bez velikog uspjeha. Avion se navodno zabio u riječno korito, ali je Milatovich ostao neozlijeđen. Dosta godina kasnije umro je od srčanog udara kada se penjao na svog konja.

Nakon nekoliko sati odmora došlo je vrijeme da krenemo nazad. Iako smo sad već znale na kojim mjestima treba prijeći rijeku i kojim pravcima presjeći korito, nismo smjele dozvoliti da nas uhvati mrak. Spuštale smo se brže od očekivanog i za nešto više od tri sata stigle smo u Iruyu, netom prije nego je sunce zašlo niz zapadne obronke Andi. Premorene i gladne sjele smo da pojedemo pitu od quinoe, drevne žitarice koja je u ovim predjelima jedna od glavnih namirnica već tisućama godina. Bez puno riječi gledale smo pred sobom planine na koje se polako navlačila tamna sjena, zahvalne nekoj višoj sili što nam je poklonila ovaj dan u životu.

Njušim li ja to tvoj komentar?