Njuškalo blog Turizam

Iako neće tako brzo potonuti, posjetite Veneciju što prije!

STOLJETNA TRADICIJA

Neće Venecija potonuti baš tako brzo, ali svejedno bi vam savjetovala da je posjetite što prije, ako već do sada niste. To je san koji godišnje ostvari oko 20 milijuna ljudi, što znači da će te vjerojatno, uzmemo li u obzir sezonsku neravnomjernost posjećenosti, grad dijeliti s otprilike 60 000 ostalih turista koji dnevno procirkuliraju njegovim uličicama - a kažu da će u perspektivi stvari izgledati još gore.

Velik je to teret za krhka venecijanska leđa i bez nekog ozbiljnijeg zaokreta u viziji planiranja ovaj će uistinu veličanstven i unikatan prostor vrlo brzo postati samo plastični, predvidivi zabavni park za odrasle. Nešto od prilike poput našeg Dubrovnika, čija turistička strategija razvoja nailazi na sve veći broj kritika. Neoliberalni pristup javnom prostoru, na žalost, tendira ukidanju svake autentičnosti, i iako se čini nevjerojatnim da bi gradu s čudesnom osobnošću kakva krasi Veneciju bilo teško ukrasti dušu, zle sile kapitalizma u trci za profitom nikako ne treba podcijeniti. Međutim, da ne budemo krajnje pesimistični, valja reći da se to, srećom, još uvijek nije dogodilo, barem ne u svom radikalnom obliku, pa će te u Veneciji još uvijek, kao i u centru Splita, fotografirati prozorčiće sa škurama niz koje visi tek oprani, mirisni veš.

Često se može čuti da se Veneciju ili obožava ili mrzi. Posjetila sam je nekoliko puta, ali tamo nikad nisam živjela, tako da iskreno, ne znam što bi se kod nje baš moglo mrziti, osim već spomenutih, na trenutke nesnosnih gužvi. Međutim, ako je vjerovati Trumanu Capoteu, očito u njoj ima nešto što bi moglo proizvesti ambivalentne emocije. Venecija je oduvijek bila grad intenzivnog života pa kad Capote kaže da „ostavlja isti osjećaj kao kada pojedeš cijelu kutiju čokoladnih pralina s likerom“ jasno je da nam želi reći kako taj očaravajući intenzitet povremeno može izazvati i mučninu. Ali nisu li upravo takvi odnosi najuzbudljiviji? Oni od kojih teatralno odlazite, ali im se uvijek iznova vraćate, jer su magični, kompleksni i zbog njih se osjećate živim. Za Capotea je odnos s Venecijom  očito  bio upravo takav, a njenom neodoljivom šarmu kroz povijest nisu odoljeli ni mnogi drugi kreativni velikani. Vivaldi, Goethe, Michelangelo, Wagner, Petrarca, Byron, Mann, Wilde, Dickens, Hemingway, Bellini, Picasso i Modigliani samo su neki od umjetničkih genija koji su Veneciju u nekom periodu   života zvali svojim domom i iz nje crpili kreativnu energiju stvaralaštva.

Ovaj čudesan grad, koji kao da lebdi nad vodom, broji više od 1200 godina burne, uzbudljive povijesti tijekom koje je na svom vrhuncu bio jedna od najmoćnijih država svijeta, s vojnom silom pred kojom je drhtalo čak i veliko Britansko carstvo. Bila je središte Mletačke republike, dio Napoleonove Kraljevine Italije, Austrijske Kraljevine Lombardije-Venecije i Kraljevine Italije. Nekada jedina, uistinu neovisna Republika Europe, sasvim slobodna od utjecaja Vatikana, tijekom većeg dijela svoje prošlosti predstavljala je središte europske i svjetske trgovine. Ta okolnost učinila ju je neopisivo bogatom, a tamo gdje ima mnogo novca umjetnosti nikad ne manjka. I danas, njeno  naslijeđe progresivnih umjetničkih stremljenja, smješta je na mapu najvažnijih svjetskih gradova kao iznimno utjecajno središte kulture produkcije. Datum koji svake dvije godine, još od davne 1895., čitav svijet s nestrpljenjem iščekuje, trenutak je kada se ovaj impresivni, plutajući grad pretvara u uzavrelu meku kreativnosti. Takozvani Biennale okuplja najveća imena suvremenog svijeta umjetnosti, gdje se susreću kustosi elitnih galerija i muzeja, kolekcionari i svi oni koji se umjetnošću hrane, doslovno i metaforički. Posjetiti Veneciju  za vrijeme trajanja Biennala uistinu je poseban doživljaj, ali za to se trebate pripremiti dosta unaprijed, jer pronaći smještaj u gradu ili u Mestrama (venecijansko predgrađe), u tom je periodu vrlo zahtjevan podvig.

Međutim, čak i ako vas umjetnost uopće ne zanima i nemate namjeru ni priviriti u neke od izvrsnih muzeja i galerija koju posjeduje, Venecija će vas impresionirati kao malo koje mjesto na kugli zemaljskoj. Potpomognut drvenim stupovima koji izranjaju iz morskog muljevitog tla, grad je izrastao na leđima 117 malih otoka koji su međusobno povezani s preko 400 mostova. Svaki put kada pređete jedan od njih zapravo ste kročili na novi otok. Vjerojatno najpoznatiji arhitektonski dragulj Venecije – Most uzdaha – nalazi se u samom centru, u neposrednoj blizini Piazze San Marco. Ime je dobio po uzdasima osuđenika koji su ga morali priječi kada su od Duždeve palače koračali prema zatvorskom kompleksu nakon izricanja kazne. Pogled s tog mosta bio je posljednji pogled na slobodi – pogled popraćen uzdasima očajnog suočavanja sa sudbinom. Danas simbolika most ima mnogo sretnije konotacije jer milijuni uzdisaja ispuštenih pred njim uglavnom odražavaju fascinaciju njegovim prelijepim dizajnom.

Lutati u predvečerje uskim, kamenim kalama, gubiti se u labirintu prolaza dok pokušavate prepoznati mostove koji uglavnom izgledaju isto, može biti jako romantično i sasvim dovoljno da vas Venecija zauvijek očara. Ponekad, u sumrak ili rano ujutro, dok se grad još uvijek budi, uličice i pitoreskne pjace uvijene su u gustu maglu i tada grad postaje mistično poprište imaginacije. Ako kojim slučajem niste gledali kultni Viscontijev film „Smrt u Veneciji“ uradite to prije nego u nju odete, jer će pomalo sablasni, magloviti pejzaži pred zoru poprimiti sasvim posebno, sugestivno ozračje, a mašta će dobiti prostora da dovrši posao. Gondolijeri će glancati svoje gondole, čut će se prigušene trube brodova koji lijeno klize Glavnim kanalom, a iz pekara će dopirati miris toplog peciva.  Ako mene pitate to je najljepše što se od Venecije možete dobiti, a potpuno je besplatno.

Njušim li ja to tvoj komentar?