Turizam

Pitoreskno mjestašce čiji stanovnici znaju što su ljubaznost i gostoprimstvo

BARICHARA PRVI DIO

Barichara je pitoreskno mjestašce u kolumbijskoj pokrajini Santander, 120 km od Bucaramange i oko 450 km od Bogote, glavnog grada Kolumbije. Da bi se stiglo u Baricharu mora se proći kroz dvadesetak kilometara udaljen gradić San Gil iz kojeg nekoliko puta dnevno prema Barichari voze prastari, drndavi minibusevi.

Bilo je sunčano i toplo jutro krajem ožujka, kada smo pomalo izgubljene stajale na glavnoj ulici San Gila, pokušavajući odgonetnuti u kom pravcu bi se mogla nalaziti autobusna stanica. Osvrtale smo se tako u svim pravcima, tražeći nekakav znak, kad ugledasmo ženu kako nam maše iz unutrašnjosti malog dućana, preko puta ceste.

Starija gospođa gledala je ravno u nas povikujući s osmjehom  “Que buscan chicas, que buscan?” Prišle smo joj bliže i objasnile kako tražimo prijevoz za Baricharu, a ona nas je, sva zadovoljna što nam može pomoći, uputila prema zavučenom dvorištu u kojem su bili parkirani minibusevi. Još jednom smo se uvjerili, a još mnogo puta kasnije će se potvrditi, da ljubaznost i gostoprimstvo Kolumbijaca nemaju premca.

Od njih ne trebate tražiti pomoć, oni prilaze da je ponude i prije nego i sami znate da vam treba. Ako popijete kavu dva puta na istom mjestu osoblje kafića će vas pozdraviti kao da se već godinama svakodnevno viđate. Osim mentaliteta u koji je očito ugrađen osjećaj za drugog, Kolumbijci ljubaznošću izražavaju svoju zahvalnost što ste uopće došli u njihovu zemlju koja još uvijek ima prilično zloglasnu reputaciju. Na spomen Kolumbije većina ljudi najprije pomisli na narko kartele i gerilske sukobe, a to je nešto što ljudi ove zemlje očajnički žele promijeniti.

Nakon 45 minuta voženje prekrasnim, brdovitim krajolicima stigle smo na glavni trg Barichare. Istog trena znale smo da je ovo mjesto posebno i da će nam dva dana koje smo planirale ostati tu, biti premalo. Barichara je stari, kolonijalni gradić u kojem danas, na brdu iznad kanjona rijeke Suarez, živi oko 7000 duša. Prema legendi, 1702. godine farmer je ugledao ukazanje Djevice Marije u stijeni koja je ležala u njegovom polju. Da bi obilježili to čudesno ukazanje mještani su na tom mjestu izgradili kapelicu. Tri godine kasnije španjolski kapetan Francisco Pradila y Ayerbe tu je osnovao naselje i nazvao ga Villa de San Lorenzo de Barichara, po riječi barachalá, što na jeziku Indijanaca Guane znači “mjesto opuštanja pod drvetom koje cvijeta”.

Kapetan Pradila očito je osjetio bezvremensku energiju ovog mjesta jer ono je i danas što je bilo i tri stoljeća ranije – mjesto mira i transcendentalne ljepote koja ostavlja bez daha. Taj mir, doduše, kažu mještani, povremeno zna biti uzburkan domaćim turistima koji ovdje, uglavnom vikendima, dolaze na odmor, bježeći od buke i stresa grada. Mi smo im, srećom, samo trebale povjerovati na riječ, jer smo stigle sredinom tjedna i selo je, u nekim dijelovima dana, bilo gotovo pa sablasno pusto. Tišinu je oplemenjivao samo cvrkut ptica i melodična pjesma zvona iz katedrale na glavnom trgu.

Njušim li ja to tvoj komentar?