Turizam

U Pasto smo stigle puno prije predviđenog, a dočekao nas je nevjerojatan prizor

PASTO PRVI DIO

Iz glavnog grada Kolumbije prema glavnom gradu Ekvadora uputile smo se drugog travnja, nakon što smo prethodnog dana, s uzvisine čuvenog brda Monserrate, još jednom vidjele veličanstvenu Bogotu. Pogled na grad koji se prostire toliko daleko da se i s visine Monserrata čini kako se spaja s horizontom ostavljajući dojam beskonačnosti, ulijevao je strahopoštovanje i žal što se nismo mogle zadržati duže.

U najvećem broju slučajeva, tijekom svih devet mjeseci na putu, u mjestima smo se zadržavale koliko smo htjele, nismo robovale nikakvim orarima niti prethodno zacrtanim planovima, međutim, ovog puta u Quito je trebalo doći na vrijeme, jer smo iz metropole Ekvadora za dva dana imale let za Buenos Aires.

Već sam nekoliko puta u svojim blogovima isticala kako su Kolumbijci valjda najljubazniji ljudi na kugli zemaljskoj, a u to smo se Slađana i ja uvjerile još jednom za kraj, u zadnjim danima našeg boravka u ovoj zaista posebnoj zemlji. Kada smo na aerodromu u Bogoti otišle registrirati kartu za Pasto – grad na krajnjem jugu Kolumbije, u blizini granice s Ekvadorom – nismo ni slutile da ćemo na odredište stići puno prije nego što je itko mogao predvidjeti. Na aerodrom smo došle prerano, naš je let bio predviđen tek za tri i pol sata, međutim, nasmijani mladić na pultu Aviance upita nas da li bi htjele za Pasto letjeti odmah.

Nismo se ni stigle začuditi pitanju a mladić nam je već krenuo objašnjavati kako je na pisti upravo sada avion koji samo što nije poletio prema našem odredištu i ako želimo ući u njega moramo brzo trčati za njim. Naravno da smo pristale, i već sljedećeg trenutka jurile smo najbrže što smo mogle kroz hodnike i službene prostorije aerodroma, a simpatični službenik u trku je javio mobitelom pilotu da ne polijeće, jer još dvije nepredviđene putnice trebaju ući u avion. Od trenutka kada smo stigle na aerodrom do trenutka kada smo sjele na naša udobna sjedala Aviancinog Airbus nije prošlo više od 20 minuta. Zadihane i oduševljene razvojem događaja najljepše smo se zahvalile mladiću i još jednom zaključile kako ovo sigurno nije zadnji put da smo u Kolumbiji.

Nakon otprilike sat i pol vremena ugodnog leta počeli smo se polako spuštati iznad prekrasnih planinskih obronaka Andi. Prizor je uistinu bio zadivljujući, jer omanji aerodrom bio je smješten na platou iznad litica, okružen visokim planinskim vrhovima obraslim šumom – slijetanje na pistu bilo je poput uranjanja u duboki tamnozeleni ocean. Aerodrom Antonio Nariño, smješten pored grada Chachagüí, ali opslužuje i Pasto, smatra se izuzetno kompliciranim za slijetanje i polijetanje, jer ima jednu od najkraćih staza na svijetu, a i sam položaj na uzvisini čini ga izloženim različitim vjetrovima pa su pilotski manevri često vrlo otežani.

Srećom, dan je bio miran, bez vjetra i oborina, pa smo sigurno i meko dotaknuli tlo bez ikakvih problema. Pred aerodromom smo dogovorile cijenu taksija i krenule prema našem posljednjem kolumbijskom odredištu.

Njušim li ja to tvoj komentar?