Turizam

Lice živopisnog Palerma nosi pečat brojnih civilizacija

'SICILIJA NIJE ITALIJA'

Sicilija nije Italija. Ovu konstataciju čula sam u više navrata kada sam imala priliku razgovarati sa Sicilijancima sasvim različitog društvenog backgrounda, od prodavača ribe na tržnici, konobarice u kafeu Catari ili mladog studenta arhitekture kojeg sam upoznala dok sam pušila cigaretu u sjeni palme ispred čuvene katedrale nadbiskupije Palerma.

U glavnom gradu najdubljeg talijanskog juga nisam provela jako puno vremena, ali sasvim dovoljno da se i sama uvjerim da Sicilija zaista nije Italija. Pogotovo ako joj se u usporedbi suprotstavi život na dalekom sjeveru zemlje. Ali nije to za pretjerano čuđenje čak i ako uzmemo u obzir samo činjenicu da je Sicilija otok, i to najveći u Sredozemnom moru, jer opće je poznato da su svi otočani pomalo, što bi se reklo, na svoju ruku, i da često žive u nekom svom zasebnom, zatvorenom svijetu posebnih običaja i pravila. U tom smislu povijest Sicilije je, poput mnogih otočkih priča, povijest izolacije i selektivnih utjecaja – a u ovom slučaju, ti su utjecaji kroz stoljeća oblikovali izrazito bogatu i raznovrsnu kulturu koja će mnogima koji je odluče istražiti pružiti iskustvo romantične egzotike.

Zbog niza povijesnih, geografskih, političkih i društvenih faktora, regionalizam je obilježje Italije u cjelini, međutim, čini mi se kako je jug uvijek prostor temperamenta koji poslovično svoj identitet izražava najglasnije. Ne vole Sicilijanci sjevernjake, a nešto o osjećajima u suprotnom smjeru pisala sam u svom posljednjeg blogu o Milanu. Sraz je to toplog i hladnog, bučnog i tihog, siromašnog i bogatog, sunčanog i kišnog, a kako sam i sama rođena na jugu, mislim da ne moram ni reći na koju me stranu srce jače vuče.

U Palermu sam bila samo jednom, još davne 2004. godine, i od onda maštam o povratku u taj stari, živopisni grad čije lice nosi pečat brojnih civilizacija koje su ga kroz povijest oblikovale. Atmosfera mediteranskog mjesta na moru, koje najintenzivnije živi na otvorenom, među kamenim uličicama prepunih kafića, obrubljenim šarenim štandovima s voćem i povrćem, gdje se mirisi kafe miješaju s mirisima začinskog bilja, a svježa riba prodaje uz glasna i pjevna dozivanja ribara. Zvučnu kulisu Palerma neki bi sigurno nazvali neprekidnom, iritantnom bukom, a meni više zvuči poput predivne kakofonije zvukova motora, vriske galebova i melodičnog sicilijanskog dijalekta upletenog u lake note koje dopiru iz gotovo svakog bistroa ili kafića. Budite spremni na to da će Palermo neprestano izazivati sva vaša osjetila, a ono čemu će te vjerojatno najteže odoljeti opojni su mirisi hrane oko koje se mnogo toga u ovom gradu vrti.

Kao što i sami znate, talijanska gastronomija ima dugu tradiciju i poznata je u svijetu, pa su i neki od najrazvikanijih restorana s Michelinovim zvjezdicama, koje se teškom mukom stječu, upravo u ovoj zemlji. Međutim, za razliku od drugih dijelova zemlje u kojima se posebno cijeni takozvana slow food kuhinja, Palermo je prepoznatljiv i poseban upravo po kulturi ulične, brze hrane. Forbes ga je nedavno nagradio petim mjestom na listi deset najinteresantnijih gradova svijeta, kada se kao kriterij uzme  kvaliteta i raznovrsnost ovog tipa hrane, a ta ga je pozicija zadnjih godina stavila na mapu mnogih koji sve češće putuju s prioritetom gastronomskih avantura. I zato je jedan od najboljih načina da uronite u autentičnu kulturu talijanskog juga upravo izlažući svoje nepce tradicionalnim okusima brojnih delicija koje će te pronaći na uličnim štandovima ili bistroima po čitavom gradu.

Nemojte se ni slučajno vratiti kući a da niste probali kraljicu sicilijanskih uličnih jelovnika pod imenom Arancina – začinjene pržene kuglice riže punjene s mesom ili sirom. Ovo jelo ima toliko važnu ulogu u kulturi življenja stanovnika Palerma da su mu odlučili posvetiti poseban dan u kojem će biti svečano slavljeno. Naime, svake godine, 13. 12. cijeli grad kupa se u mirisu prženog ulja, a u prosjeku svaka osoba tog dana pojede najmanje deset ovih, možda ne najzdravijih, ali neupitno preukusnih masnih poslastica. Najbolje arancine u gradu potražite u baru Bristol ili u Rosaneru, a ako vam se ne da pretjerano lutati ili želite biti sigurni da će te probati najbolje od najboljeg možete čak i unajmiti gastronomskog vodiča. On ili ona će vam ispričati ponešto o povijesti i kulinarskim karakteristikama izvorne sicilijanske hrane i odvesti vas do najstarijih obiteljskih štandova s dugom tradicijom pripreme, ne samo aranicna, već i mnogih drugih specijaliteta poput sfiniciona, pane panella, rascature, babbalucia, frittola ili stigghiola. Zato pripremite se unaprijed da će te se iz Palerma vratiti koje kilo teži, ali vjerujte isplati se otkopčati koji gumb na hlačama, jer tko zna kad će te opet imati priliku baš tako dobro jesti!

Da ne bi bilo da se ovdje samo dobro jede, ipak treba reći da je Palermo spreman, svakome tko u njega dođe, utažiti i brojne druge apetite. S obzirom na burnu i bogatu povijest koja počinje osvajanjima Feničana, a kasnije rimskih, arapskih, normandskih i njemačkih vladara, arhitektura ovog grada fascinantan je spoj orijentalnih i južnjačkih stilova. Katedralu svete Rosarie ili Palaču Reale naći će te i sami, a moja je preporuka, za malo drugačije iskustvo Kapucinski samostan iz 17. Stoljeća. U njegovim katakombama, u koje možete sići, na pomalo bizaran način pokopani su brojni pripadnici tadašnje gradske buržoazije, uključujući i djecu. Ostale detalje otkrijte sami. Također, obavezno pogledajte, barem iz vana, čuveni Teatro Massimo. Radi se o najvećoj opernoj kući u Italiji, a ako vas preplavi osjećaj kao da ste već jednom bili tu, vjerojatno nije déjà vu, već vam se podsvijest prisjetila dramatične posljednje scene kultnog Coppolinog filma Kum III, snimljene upravo na stepenicama ove uistinu predivne građevine.

I za kraj, da ne bi previše filozofirala evo jedna Platonova: „Sicilijanci grade kao da će živjeti vječno, a jedu kao da će umrijeti sutra“. Pametnome dosta.

Njušim li ja to tvoj komentar?