Njuškalo blog Turizam

Oružane snage nisu nas pustile u Panamu bez 500 dolara gotovine

NA PUTU ZA CAPURGANU DRUGI DIO

Granični prijelazi zemalja Latinske Amerike posebna su priča, i skoro da bi se knjiga mogla napisati samo o njima i iskustvima prelaska. Dugo smo čekali da uđemo u Panamu - odmah je bilo jasno da se radi o ozbiljnoj granici. Nalikovala je na omanji grad sklepan od baraka i niskih betonskih kuća na koje je padalo žuto svijetlo ulične rasvjete lomeći se pritom na sitnim, oštrim kapima kiše.

Topot jakog pljuska koji je stvarao sve veće blatnjave lokve na zemljanoj cesti gušio je zvukove truba koje su se povremeno čule iz vozila koja su se pokušavala kroz gužvu probiti do visoke betonske nadstrešnice. Izašli smo iz autobusa i s ruksacima stali u dugački red pred graničnim kućicama. Vojnici u maskirnim uniformama i jurišnim puškama obješenim na prsima bili su svugdje oko nas. Mislim da nikada ranije nisam vidjela toliko vojske na nekom graničnom prijelazu.

Radilo se dakako o panamskim oružanim snagama jer Kostarika je jedna od 22 zemlje svijeta koja nema vojsku u klasičnom smislu, već samo, prema njihovim tvrdnjama, 70 specijalaca obučenih za borbu protiv kriminala, trgovine ljudima i preprodaje droge. Još dok smo čekali na naš red da pokažemo dokumente saznali smo da nas neće pustiti u Panamu ako nemamo barem 500 USD po osobi i dokaz da namjeravamo u roku od najviše 90 dana napustiti zemlju. Iskopali smo iz torbe print avionske karte iz Quita, glavnog grada Ekvadora, za Buenos Aires, ali toliko keša nismo imale sa sobom. Pokušavale smo nekoliko minuta uvjeriti imigracijskog službenika da imamo dovoljno novca na računu, ali bio je neumoljiv, tražio je dokaz bez kojeg nas nije bio spreman pustiti u zemlju.

Istupile smo iz reda da propustimo putnike koji su čekali iza nas, zamolile vozača autobusa da nam pričuva ruksake i krenule u potragu za bankomatom. Ubrzo smo ga pronašle, taj jedini koji je stajao usamljeno na pročelju neosvijetljene niske nastambe, međutim nije htio prihvatiti niti jednu karticu koju smo imale. Nije da smo se pretjerano iznenadile, takve smo situacije već imali i ranije, ali vrijeme je curilo i nelagoda nam se polako počela ocrtavati na licu. Ne bi to bio neki smak svijeta i da te noći nismo uspjele ući u Panamu, ali umor čini svoje, prizove nervozu i jedino o čemu smo maštale bili su topli tuš i krevet u hostelu koji smo bukirale u Davidu.

Vratile smo se u imigracijski ured bez ijednog dolara i zamolile ozbiljnog službenika da nam ponudi neko rješenje. Neki čovjek u civilu koji se u tom trenutku našao pored nas ponudio je da nas odvede do prostorije u kojoj je bio kompjuter, gdje bi mogle isprintati izvod s bankovnog računa. Srećom, Slađana je imala token i to nas je na kraju pomaklo s mrtve točke. Žurile smo nazad kroz mračnu uličicu, preskačući blatnjave lokve s kapuljačama preko glave, i napokon, nakon pregleda ruksaka i nervozne peripetije oko dokumenata ušle smo u autobus. Sat vremena kasnije iskrcale smo se na autobusnom kolodvoru u Davidu i prije nego ćemo uhvatiti taksi do hostela, s velikim smo guštom zapalile cigaretu zalijevajući je mrzlom Coca Colom iz crvene limenke.

Njušim li ja to tvoj komentar?