Njuškalo blog Turizam

Ovo je mjesto mnogim turistima pružilo traumatična iskustva

CARTAGENA PRVI DIO

Devetog ožujka doputovale smo u Cartagenu u malom, polu raspadajućem mini kombiju koji smo dijelili s nekoliko lokalaca koji su iz Turba krenuli u istom pravcu. Sredovječni muškarci pomalo su zaudarali na znoj, što baš i nije najugodnija okolnost, ali preživjeli smo i gore, a širom otvoreni prozori ipak su ublažili patnju.

Bili su veseli i vrlo ljubazni, dali su nam da probamo neko neobično voće kojem se više ne sjećam imena, a prilično nas je zabavila i činjenica da su gotovo cijelim putem pjevali uz neku komercijalnu domaću muziku koja se orila iz zvučnika u prednjem dijelu vozila. Put je bio, malo je reći zanimljiv, ali smo svejedno na kraju jedva čekale da se iskrcamo.

Jako smo se veselile Cartageni. Bio je to prvi grad u Južnoj Americi u koji smo stigle, i zapravo prvo pravo urbano središte nakon skoro dva mjeseca u kojem ćemo se zadržati neko vrijeme. Sve tamo od siječnja, nakon što smo se s Kube ponovno vratile u Meksiko, izbjegavale smo velike gradove. Gradovi Centralne Amerike poprilično su opasni, a često i bez sadržaja zbog kojih bi se takvi rizici isplatili, pa smo se uglavnom zadržavale u ruralnim područjima ili manjim mjestima.

Doduše, Cartagena je grad s najviše smrtnih slučajeva turista na Južnom kontinentu, međutim, nakon San Pedra Sule u Hondurasu u kojem smo stjecajem okolnosti provele tri dana – radi se o gradu s najvećom stopom ubojstava na svijetu – ovo nam se činilo kao a walk in the park.

Iako nismo imale običaj spavati u hostelima u centru grada, ponajprije zato što su uglavnom bili preskupi za naš skromni budžet, ovog puta smo napravili iznimku. Rezervirale smo sobu samo nekoliko minuta hoda udaljenu od starim zidinama omeđene povijesne jezgre Cartagene, i iako je bila bez prozora i sa razdrmanim ventilatorom koji smo rijetko palile u strahu da se ne otrgne iz stropa, dobro nam je poslužila za lako istraživanje grada.

Iako nismo imale običaj spavati u hostelima u centru grada, ponajprije zato što su uglavnom bili preskupi za naš skromni budžet, ovog puta smo napravili iznimku. Rezervirale smo sobu samo nekoliko minuta hoda udaljenu od starim zidinama omeđene povijesne jezgre Cartagene, i iako je bila bez prozora i sa razdrmanim ventilatorom koji smo rijetko palile u strahu da se ne otrgne iz stropa, dobro nam je poslužila za lako istraživanje grada.

Cartagena nije mala, ali u tih šest dana koliko smo provele tamo, rijetko smo se služile javnim prijevozom, što možda i nije bilo tako loše. Naime, nekoliko mjeseci kasnije naši su prijatelji iz Hrvatske u Cartageni doživjeli prilično traumatično iskustvo. Vozeći se autobusom samo nekoliko stanica iz kvarta Torices u kojem su bukirali hostel, prema centru grada, bili su opljačkani i to s noževima pod grlo. Ovakvi nemili događaji uvelike obilježe iskustvo i to ne samo doživljaj nekog konkretnog mjesta već i sam odnos prema putovanju u ovom dijelu svijeta, međutim, srećom, nas su ovakve i slične traume sasvim zaobišle.

Njušim li ja to tvoj komentar?