Njuškalo blog Turizam

Na vađenje šavova u improviziranu kućnu ambulantu

CAPURGANA PETI DIO

Došlo je vrijeme da nakon tjedan dana napustimo Capurganu. Katamaran koji smo željno iščekivale nije se pojavio i bilo je jasno da ćemo do Turba, glavnog lučkog grada Uruba regije, morati putovati nekim od ozloglašenih „kokainskih“ brodova. Nije bilo druge nego pomiriti se sa sudbinom i moliti Boga da uhvatimo mjesta bliže motoru u nadi da će nam jedini problem koji nas može zadesiti biti mokra odjeća.

Spakirali smo stvari u ruksake po ne znam koji put – sad smo već bile u stanju da se evakuiramo u 10 minuta – ali još je jedna stvar morala biti napravljena prije sutrašnjeg putovanja – vađenje šavova iz Slađaninog stopala. Razmišljali smo nekoliko dana da li sačekati s vađenjem šavova pa to obaviti u nekoj bolnici u Cartageni ili pokušati to odraditi ovdje u selu, ako bude moguće. Rana od operacije bila je dosta duboka, tako da se nije radilo o samo nekoliko površnih šavova pa nam je, naravno, bilo izuzetno važno da se postupak obavi profesionalno i u adekvatnim uvjetima.

U Capurgani bolnice ili doma zdravlja nema, ali Marina nas je uvjerila da je medicinska sestra koju bi trebale pronaći u selu vrlo vješta, jer joj se posao uglavnom svodi na krpanje rana muškarcima koji se ozljede u ribarenju ili na građevinskim radovima. Nakon kratkog odvagivanja opcija na kraju smo se odlučile da na put krenemo obavljenog posla. Rečeno nam je da sestru sačekamo pred jednom kućom u selu, gdje je, kada smo tamo stigle, već čekao jedan muškarac koji je, činilo se bio nešto ozbiljnije ozlijeđen.

Svi smo zajedno ušli u kuću koja je imala dvije prostorije u kojima je improvizirana ambulanta. U svakoj prostoriji bio je po jedan stari, željezni krevet na kotačima i drvene police na kojima su nabacani metalni kirurški instrumenti, bočice s tekućinama i vata. Petnaestak minuta stajale smo u hodniku dok se sestra bavila pacijentom čiji su jauci odjekivali iza poluzatvorenih vrata. Pločice ambulante bile su poprskane novom i starom, već skorenom krvlju.

Slađana i ja pogledavale smo se bez riječi, osjećajući da obje imamo iste dileme, ali u tom trenutku iz sobe je izašla žena i pozvala nas u drugu prostoriju. Ništa na prvi pogled nije izgledalo ni čisto ni sterilno, i nije nam bilo baš sasvim svejedno, međutim sve je na kraju dobro završilo. Slađana je sjela na krevet, sestra je na pod, ispod njene noge, postavila veliku limenu kantu i doslovno joj cijelu nogu zalila jodom. Šavovi su bili izvađeni za čas. Rana je zarasla dobro i iako su živci na tom mjestu trebali još dosta vremena da se do kraja oporave to nije smetalo za normalno hodanje. Bile smo spremne za nastavak putovanja.

Njušim li ja to tvoj komentar?