Turizam

Cachí ples pod maskama simbolizira vječnu borbu između dobra i zla

IRUYA TREĆI DIO

U Iruyu smo stigli ovog puta bez unaprijed rezerviranog smještaja. S ruksacima na leđima uskim strmim uličicama krenule smo u potragu za nekim smještajem i uskoro smo naišle na jedini hostel u ovom malom mjestu. Vlasnik hostela bio je bijelac u ranim šezdesetim koji se, kada smo mu rekle da su mu sobe jako skupe, počeo braniti kako su njegovi kreveti jedini koji u cijelom selu imaju pamučnu posteljinu.

Nije da nas ne bi obradovao meki dodir pamuka na koži, jer već dugo nismo imale tu sreću da spavamo u finoj posteljini, ali uspjele smo nekako odoljeti izazovu jer cijena je bila iznad našeg standarda. Nije prošlo dugo i na ulici smo zaustavile domorotkinju s pitanjem da li bi nam mogla pomoći oko pronalaska smještaja i već za nekoliko minuta svoje smo, sad već naporno teške ruksake, spustile na pod skromne sobice na vrhu betonske dvokatnice. Soba je bila hladna, ali čista i tri puta jeftinija od one koju je maločas nudio gringo. Bile smo zadovoljne. Izašle smo na terasu i udahnule oštar, rijedak planinski zrak.

Iruya je bila mirna u ovo doba godine. U šetnjama selom i okolicom povremeno smo sretale druge turiste, ali daleko je to bilo od Tilcare u kojoj je broj turista, barem nam se tako činilo, znao i nadmašiti broj domorodaca. Gotovo tijekom čitave godine Iruya je mjesto tišine, savršeno za odmor i meditaciju, ali ako se ovdje nađete prve nedjelje u listopadu Iruya će vam pokazati jedno sasvim drugačije lice. U to doba u selu se slavi Fiesta de Nuestra Señora del Rosario tijekom koje se plešu tradicionalni ritualni plesovi provincije Cachi.

U selo pristižu stotine hodočasnika, a trgovci se okupljaju se na rubovima nudeći svoje proizvode u šarenoj atmosferi svečanosti i slavlja. Mještani Iruye i okolnih sela sudjeluju u vjerskim aktivnostima, mole, pjevaju i sviraju na autohtonim instrumentima glazbu uz koju se plešu tradicionalni Cachí plesovi. Plesači su prikriveni maskama, a ples simbolizira vječnu borbu između dobra i zla. S obzirom na to da smo u ovdje stigli u travnju, na žalost nismo imali prilike sudjelovati u ovim tradicijskim svečanostima, ali o njima smo čitali i slušali od domorodaca s kojima smo imale priliku razgovarati u nekoliko navrata.

Iako Iruya po mnogo čemu još uvijek živi duboko uronjena u stare običaje i drevne kulture ona je ipak vrlo moderna u usporedbi sa susjednim autohtonim selima, koja su se smjestila još dublje u planinama, i često nemaju više od desetak kuća u kojima žive srodničke obitelji. Ta su sela dostupna samo hodanjem ili jahanjem na konjima ili magarcima kroz suha riječna korita i kanjone. U vrijeme kišne sezone, nekoliko mjeseci u godini, ta su mjesta potpuno nedostupna. Jedno od tih čudesnih, od svijeta zaboravljenih sela zove se San Isidro i jednog smo jutra odlučile da pokušamo dopješačiti do njega. Čule smo ranije da ga mnogi nisu uspjeli naći jer ne postoje nikakvi putokazi, a i put je dosta zahtjevan, međutim, bile smo raspoložene za avanturu, a za avanturu je put često mnogo važniji od samo cilja.

Njušim li ja to tvoj komentar?