Njuškalo blog Turizam

Grad vječnog proljeća dočekao nas je vjetrovit

MEDELLIN PRVI DIO

Nije nam bilo lako otiči iz čarobne, sanjive Barichare nakon samo dva i pol dana, ali s obzirom da smo očito napravili grešku i autobusnu kartu za Medellin kupili unaprijed, nismo imale izbora, jer baš i nije bila jeftina. Vratile smo se u Bucaramangu i sjele u noćni bus za Medellin. Kada putovanje traje više od sedam sati, uvijek smo, kada je to bilo moguće, birale da putujemo noću.

Autobusne kompanije većeg dijela Južne Amerike imaju sasvim pristojan izbor ugodnih autobusa koji prometuju među većim gradovima pa nam je ta okolnost, uz naš „pribor za spavanje“ – maska za oči, čepići za uši i tablete za smirenje – omogućavala da se koliko toliko odmorimo tijekom vožnje. Međutim, ovog puta, bez obzira na sve pogodne uvijete, u Medellin smo došle kao da nas je netko pregazio vlakom.

Izašle smo sa stanice na cestu i po običaju zapalile cigaretu. Iako Medellin zovu gradom vječnog proljeća, pa čovjek valjda automatski očekuje sunce, toga je dana to proljeće bilo tmurno i vjetrovito. Padala je sitna kiša, a buka užurbanog autobusnog kolodvora nije baš dobro sjedala na moje tanke, neispavane živce. Slađana je iz torbice izvadila našu malu, bijelu Motorolu koju nam je u Cartageni, ničim izazvan, poklonio nepoznati čovjek kada je čekajući u redu iza nas shvatio da nam popravljač mobitela upravo priopćava da naš stari telefon neće moći vratiti iz mrtvih.

Ni događaji koji će uslijediti nisu nam mogli pokvariti dojam o Kolumbijcima kao najljubaznijim ljudima na svijetu. U mobitelu smo imali broj našeg couchsurfing domaćina u Medellinu i Slađana ga je, prema dogovoru, nazvala da mu kaže da uskoro stižemo u njegov stan. No, Joe se nije javljao.

Uzalud smo zvali još najmanje pet puta dok smo se taksijem vozili prema Sabaneti, dijelu grada u kojem se nalazila adresa stana koja nam je poslana par dana ranije. Umor i neočekivana okolnost stvorili su nam laganu nervozu i mada je možda bilo bolje da smo rekle vozaču da se okrene i odveze nas u neki hostel, mi smo nastavile prema prvotnom planu. Za dvadesetak minuta stigli smo pred visoki neboder od cigle.

Gotovo svim pejzažima brdovitog Medellina dominiraju niske i visoke, tamno crvene ciglene zgrade koje su tog jutra izgledale prelijepo pod svijetlom koje se polako probijalo kroz oblake u svim nijansama modre. Izašli smo iz taksija, ali ljubazni vozač nije htio otići prije nego vidi da smo se sigurno smjestile, iako smo mu više puta rekle da slobodno može ići i da se ne gnjavi čekajući nas. Prišla sam vratima nebodera, kad ugledam, u staklenoj prostoriji, vratara, koji nas, kazao je, ne smije pustiti gore bez odobrenja stanara.

Uzalud sam zvonila na portafon, ali od Joea ni traga ni glasa. Vratar je znao da naš domaćin tog jutra nije izlazio iz zgrade, i možda nam se smilovao, a možda i zbog brige da se nešto nije dogodilo, odlučio je popustiti pod mojim pritiscima i pustiti me u lift nebodera. Izašla sam na dvanaestom katu i pozvonila na vrata. Zvonila sam minutu, dvije, i već sam se spremala otići, kad napokon čujem ključ kako se okreće u bravi, a ispred mene stvori se tip u kariranim hlačama od pidžame, gol do pasa i u rastvorenom bordo kućnom ogrtaču.

Izgledao je kao drogirani redatelj porno filmova kojeg sam upravo probudila nakon pet dana partijanja. Pozvao me unutra, u hodnik, potpuno zbunjen i bez nekog vidnog znaka da mu je jasno da se nije ponio baš uljudno, a kad sam ušla u dnevni boravak imala sam što vidjeti! Svakakve sam stanove i kuće vidjela u životu, u raznim stanjima i sa svakojakim vlasnicima, ali ovaj je prizor nadmašio sve.

Njušim li ja to tvoj komentar?