Njuškalo blog Turizam

Dva sata ribanja sobe u smještaju koji nas je dočekao u potpunom kaosu

MEDELLIN DRUGI DIO

Stan našeg domaćina bio je u totalnom kaosu. Cijeli dnevni boravak od petnaestak kvadrata bio je prekriven smećem, papirima, odjećom i usmrđenim ostatcima hrane u dostavnim kutijama koje su ležale svugdje po podu, kauču i policama. Prljavi tanjuri, šalice i čaše u kojima su se počele razmnožavati gljivice bili su razbacani po dugačkom, drvenom radnom stolu između  kompjutera, nekoliko fotoaparata i druge fotografske opreme.

Iz malene kuhinje, zatrpane posuđem koje nije oprano tko zna od kada, širio se neugodan miris, a o wc-u bolje da i ne pričam. Joe je sjeo za stol, upalio računalo i bilo je teško reći tko je bio u većem stanju zbunjenosti, on ili ja. Stala sam pored njega, gledajući ga u čudu, a on mi, još uvijek u nekom letargičnom bunilu, krene objašnjavati kako je jučer popio tabletu za spavanje jer ima probleme s nesanicom, pa se nije mogao probuditi. U tom trenutku iz druge sobe izađe mladi crnac koji se predstavi kao couchsurfer koji upravo danas odlazi nazad za Nizozemsku.

Spustila sam se liftom dole pred zgradu da priopćim Slađani najnoviji razvoj događaja. Još uvijek ne znam zašto jednostavno nismo otišle, ali valjda tako umorne u tom trenutku nismo bile u stanju donijeti racionalnu odluku. Zahvalile smo se vozaču taksija koji je još uvijek čekao da vidi što će se desiti i sa stvarima se popele nazad u stan. U međuvremenu naš je domaćin skuhao kavu i malčice došao sebi.

Pokazao nam je sobu u kojoj je do sada bio Nizozemac i u kojoj bi mi, također, trebale biti smještene idućih nekoliko dana. Ne treba ni reći da je soba bila u katastrofalnom neredu. Povukle smo se na trenutak da donesemo neku odluku i nakon desetak minuta procjene situacije zaključile smo da je Joe čudan, ali ne i opasan i da bi mogle ostati tu par dana pod uvjetom da očistimo sobu u kojoj ćemo spavati.

Izašli smo u hodnik zgrade, zajedno s gostom na odlasku, da zapalimo cigaretu, jer se u stanu nije pušilo. Momak je bio drag i komunikativan i zapravo nam je njegovo prisustvo pomoglo da se brže relaksiramo u ovoj pomalo bizarnoj situaciji. Ispričao nam je kako su njegovi roditelji prije osamnaest godina došli iz Rotterdama u Medellin da bi posvojili dijete, a kući su poveli njega. On je, kaže, danas tu da po prvi put posjeti grad u kojem je rođen, da pokuša ostvariti vezu s ljudima, prostorom i kulturom koji nisu bili njegova sudbina, ali ga ipak sudbinski određuju.

Posjetio je i dom za nezbrinutu djecu u kojem je proveo prve dvije godine života, i gdje još uvijek rade ljudi koji su ga njegovali dok je bio beba i još uvijek ga se vrlo dobro sjećaju. Upoznati te ljude, za njega je, objašnjava, bilo izuzetno duboko i intenzivno emotivno iskustvo koje mu je pomoglo da se približi jednom dijelu sebe koji mu je do tada bio apstraktan i neuhvatljiv.

Nakon par cigareta i vrlo ugodnog razgovora odlučile smo se baciti na čišćenje sobe. Bile smo premorene i gladne, ali to je jednostavno moralo biti napravljeno što prije. Sljedeća dva sata ribale smo wc, skupljale razbacane stvari i usisavale prašinu koja se skupljala na površinama valjda zadnjih godinu dana. Kada smo završile bilo smo jako zadovoljne jer stan je zapravo bio nov i sada kada se soba dovela u red izgledala je kao fini hotelski en suite.

Legle smo na krevet s čistom posteljinom da malo ispružimo noge i svemu se dugo se smijale. Tko želi putovati, a nema puno novaca, mora jednostavno biti fleksibilan i naučiti iz svake situacije izvući najbolje. S tim zaključkom i konstatacijom da nam uopće nije loše, zaklopile smo oči da ih malo odmorimo prije nego krenemo u potragu za hranom.

Njušim li ja to tvoj komentar?