Njuškalo blog Turizam

Donedavno pred izdisajem, a sad mu dolazi dva milijuna turista

MEDELLIN PETI DIO

U takvim društvenim okolnostima koje su se protegle duboko u sedamdesete pojavio se kontroverzni Pablo Escobar koji je svojim kriminalnim aktivnostima povezanim s proizvodnjom i švercom kokaina potpuno promijenio dinamiku i oblik gerilskog rata. Rata koji je već do tada terorizirao zemlju na najužasnije načine, uništavajući brojne živote, a najgore godine tek su bile pred Kolumbijom.

Kilometre kokainskih polja na jugoistoku zemlje trebalo je nekako zaštititi, pa se Escobar dosjetio da sjedne na dvije stolice i taj unosni posao ponudi gerilskim skupinama i s „lijeve“ i s „desne“ strane, koje su se od pozamašne zarade naoružale do nezamislivih razmjera. Krvavi okršaji koji su se do tada povremeno odvijali u ruralnim dijelovima zemlje postali su svakodnevica kolumbijskih gradova, a Medellin, čiji je narko boss kontrolirao 80 posto svjetske distribucije kokaina, platio je najveću cijenu.

S jedne strane gotovo cijeli Medellin izgrađen je na prljavom novcu od kokaina, ali teror pod kojim su njegovi stanovnici živjeli više od 20 godina još uvijek im tjera strah u kosti. Pablo Escobar, zaslužan za smrt nebrojenih ljudi od kojih su mnogi bili civili, do kraja je od jednog djela Medellinske sirotinje bio slavljen kao junak, Robin Hood koji je mrvicama kupovao naklonost siromaštvom poniženog puka.

Na njegovom sprovodu i neredima koji su uslijedili prisustvovalo je tridesetak hiljada onih koji su mislili da će nakon Escobara biti samo gore. I bili su u pravu. Ne doduše zbog logike kojom su se oni vodili, ali strah se svejedno pokazao opravdanim. Umjesto smirivanja kojem su se, iz različitih razloga, nadali mnogi koji su se dva desetljeća borili da smaknu Escobara, uslijedilo je deset najtežih i najkrvaviji godina građanskog rata u borbi za novac i političku moć.

Izaći svaki dan iz kuće po mlijeko i kruh, s mišlju da se možda nećeš vratiti živ, desetljećima je bila surova stvarnost gotovo svakog stanovnika Medellina – grada koji je još prije samo petnaest godina bio pred izdisajem, jedva preživljavajući posljedice ratne opsade. Ovdje nitko nije dolazio osim ako to iz nekog razloga nije bilo nužno. Danas – više od trideset godina nakon početka tragičnog poglavlja Medellinske priče – to je grad koji godišnje posjeti skoro 2 milijuna turista od kojih mnogi ne mogu ni naslutiti još uvijek svježe rane koje se kriju ispod površine neupitne, ali višeznačne transformacije koja, kao i sve u Kolumbiji, nije bila lišena kontroverze.

Za tu je promjenu zaslužna beskompromisna sigurnosna politika predsjednika Álvaroa Uribe, koji je dobio predsjedničke izbore 2002. i u uredu predsjednika ostao idućih osam godina. Pod njegovom vlašću, zemlja koja je bila u katastrofalnom stanju, na rubu propasti, doživjela je neočekivanu i po mnogo čemu izuzetnu transformaciju. Stope ubojstava i otmica radikalno su pale, a kao posljedica gospodarstvo je dobilo ogroman zamah. Međutim, sve je to imalo cijenu i to u velikom broju civilnih žrtava koje je uzela Uribeova čvrsta odluka o konačnom obračunu s kartelima i gerilom. Predsjednikova strategija pretrpjela je brojne kritike, međutim veliki dio Kolumbijskog naroda bio mu je spreman oprostiti, zbog zahvalnosti na nadi u bolje sutra.

Njušim li ja to tvoj komentar?