Turizam

Do Capurgane smo konačno stigle brodom koji služi za švercanje kokaina

NA PUTU ZA CAPURGANU 6

Puerto Obaldia selo je na  rubu istočnog pojasa Darijenskog džepa, okruženo gustom, teško prohodnom džunglom i Karipskim morem. U selu živi oko 400 ljudi domorodačke skupine Gunas, u trošnim, drvenim kućama od kojih neke nemaju ni poštenog krova. Žive skromno, od trgovine, ribarenja i jednostavne agrikulture. Selo ima jedan maleni dućan, bankomat ne postoji, a svaki pokušaj korištenja mobitela bezuspješan je, jer područje nije pokriveno mobilnim signalom.

Između zemljanih površina na kojima su podignute šareno obojene nastambe ulice su popločane betonom obraslim u travu koja izrasta iz brojnih pukotina. U jednoj od tih ulica, u centru sela, smješten je imigracijski ured. Dugo smo čekali da se pojavi neko službeno lice i da krene s  pregledom dokumenata za dvadesetak ljudi koji su, uključujući i nas, tog dan imali namjeru prijeći granicu. Dok smo čekali kratili smo vrijeme u razgovoru s mladim parom iz Kolumbije, momkom i djevojkom koji su krenuli kući. Objasnili su nam kako već neko vrijeme žive u Panama Cityju, ali im je istekla viza pa se moraju vratiti u Kolumbiju na nekoliko tjedana da bi ponovno pokušali uči u Panamu.

Mnogi Kolumbijci pokušavaju doći do Paname u potrazi za boljim životom, legalnim, ali često i ilegalnim rutama. Međutim, nisu jedini. Iz različitih zemalja Južne Amerike, ali i Afrike, sve je više onih koji kreću na, često mukotrpno i opasno, putovanje prema sjeveru kontinenta, zaustavljajući se upravo ovdje, pred Darijenskim džepom. Jedan dio njih odluči se na izrazito rizične i skupe aranžmane prelaska granice kroz džunglu u organizaciji trgovaca ljudima, a neki – poput nekoliko tisuća Kubanaca koji mjesečno dođu do Puerto Obaldie – žive u nadi da će dobiti potrebne papire, da bi kasnije nastavili put prem Sjedinjenim Državama.

Svaki Kubanac koji prođe kroz Obaldiu u prosjeku provede četiri, pet dana u selu dok čeka na obradu dokumenata, prije nego će – ako bude imao sreće da dobije vizu –  krenuti u organizaciju daljnjeg putovanja. To znači da će ovdje ostaviti za njih znatne sume novca na hranu, vodu i smještaj, a kasnije izdvojiti stotine dolara za daljnji transport. Dok su ovi Kubanci, očajni u namjeri da se dokopaju Paname, u Kolumbiji često izloženi nasilnim pljačkama, u Panami im se događa nešto suptilnija varijanta istog – takozvani „prisilni turizam“. S obzirom na okolnosti povezane s ilegalnom imigracijom koja za sobom vuče i razne druge kriminalne aktivnosti, uključujući i trgovinu drogom, nije ni čudno da je upravo u Puerto Obaldii podignuta vojna baza. Značajan broj vojnika određen je da pokuša kontrolirati događaje na ovom području, međutim, trgovci drogom i ljudima ovdje i dalje uspješno posluju.

Nakon nekoliko sati izborili smo se za pečat u putovnici. Napokon smo bili na korak do cilja, Kolumbija nas je čekala iza ugla. Trebalo se još samo ukrcati u brod koji će nas dobaciti do Capurgane. Čekali smo ga na plaži prekrivenoj tamnim šljunkom i razbacanim smećem. Uskoro smo se smjestile u drvenu barku, od nekih pet metara dužine, naivno opuštene u očekivanju ugodne vožnje. Međutim ništa, ali baš ništa nas nije moglo pripremiti na traumu koja je uslijedila i koja na žalost neće biti zadnja te vrste. Dok nismo izašli iz uvale sve je izgledalo idilično. Brod je klizio lagano preko malih niskih valova ostavljajući bijelu, tanku brazdu iza sebe, ali čim smo zamakli iza rta, pramcem prema otvorenom moru, situacija se radikalno promijenila.

Valovi su postali sve veći, a vozač je potjerao brod ubojitom brzinom. Uskoro smo bili prilično mokri, međutim, to je zaista bio najmanji problem. Neprimjereno jak motor za takav stari, drveni brod podigao je pramac toliko visoko da je svaki udar o val predstavljao užasno bolnu traumu za kralježnicu. Slađanina previjana noga udarala je o unutrašnji rub broda velikom silinom i ubrzo nas je preplavio strah od pomisli da će joj se, još uvijek osjetljiva, rana otvoriti. Molili smo vozača da uspori, ali nije htio. Osjećaj šoka i bespomoćnosti bio je strašno neugodan, ali nije bilo druge nego izdržati.

Nakon pola sata nasukali smo se na plaži Capurgane. Prije nego ću izaći iz broda vidjela sam da se po sredini dna počeo rastvarati od siline udara o valove. Pomislila sam tada da smo možda jedva izvukle živu glavu. Zvuči pretjerano dramatično, ali ispostavilo se da moj strah baš i nije bio paranoičan. Naime, saznat ćemo kasnije, to su brodovi koji, osim što prevoze putnike od sela do sela, služe za šverc kokainom, a ljudi koji ih voze često su potpuno neuračunljivi. Nekoliko mjeseci ranije dvoje ljudi, poput Slađane i mene, koji su bezbrižno ušli u brod, iz njega nikad nisu izašli živi. Mještani su nam rekli kako ispadanja iz ovih brodova sa smrtnim posljedicama uopće nisu tako raritetne sudbine.

Njušim li ja to tvoj komentar?