Turizam

Dočekao nas je dobro uhodani igrokaz na aerodromu u Panami

NA PUTU ZA CAPURGANU ČETVRTI DIO

Prvog ožujka u predvečerje stigle smo u Panama City. Dva dana ranije dogovorile smo spavanje u gradu kod momka koji nam je preko CouchSurfinga ponudio smještaj. Uzele smo taksi do   benzinske stanice na kojoj smo se trebali naći i nakon što smo ga čekale na cesti nekih sat vremena napokon se pojavio u tamnom automobilu visoke klase.

Momak je bio mlad, u ranim dvadesetima,  vrlo fin, pristojan i susretljiv. Uskoro smo se parkirali u garažu niskokatnice i kroz kuću ušli u viskom živicom ograđeno travnato dvorište. Već smo u kući čule žamor i osjetile miris pečenog mesa jer u dvorištu se uz roštilj i pivo družilo desetak njegovih prijatelja. Saznale smo kasnije da su roditelji našeg domaćina otišli negdje na vikend, pa je iskoristio priliku da se tu večer zabavi sa svojim frendovima. Iako smo bile premorene i već je bilo prilično kasno pristojnost nam je nalagala da popijemo  koje piće i porazgovaramo s ljudima, barem na kratko.

Bili su to redom mladi momci i cure više srednje klase, dobro obrazovani i dovoljno informirani da, iako su tada bili djeca, znaju za ratne sukobe na prostoru bivše Jugoslavije i za države koje su nastale njenim raspadom. Moja prijateljica Slađana živi u Beču, ali rodom je iz Tuzle gdje je odrasla i živjela sve do sredine rata u Bosni. Kada je to spomenula u razgovoru, jedan momak rekao nam je nešto vrlo interesantno. Naime, u Panami postoji fraza koja se, rečeno nam je, često koristi: Estas de Bosnia ? – u prijevodu – Jesi li iz Bosne? Kada uputite nekome takvo pitanje zapravo ga pitate da li je s njim sve u redu, tj. je li lud. Bile smo, malo je reći, iznenađene tom sintagmom i vrlo zanimljivim razgovorom o tome kako  ljudi u ovom dijelu svijeta percipiraju naš. Ispostavilo se uglavnom kroz ludilo rata.

Ujutro rano krenule smo prema aerodromu. Nije to bio veliki, glavni gradski aerodrom, već neki mali, sporedni, s kojeg polijeću samo određeni tipovi aviona. Jedna velika prostorija – čekaonica, dva, tri šaltera za check in, cafe bar, dva automata s pićem i grickalicama i to je to.  Propisno smo checkirale karte sat i pol vremena prije polaska i čekale da počne ukrcaj. I bome smo se načekale, ni manje ni više nego 24 sata. Nakon sat vremena stvari su postale sumnjive, bilo je jasno da nećemo krenuti na vrijeme, ali i dalje je sve to bilo u okviru normalnih i uobičajnih situacija u kojima avioni kasne u polasku.

U međuvremenu smo uz cigaretu pred ulazom u zgradu započele priču sa ženom u srednjim tridesetima koja je sa svojih troje djece čekala na isti let kao i mi. Naš se španjolski jako popravio od Kostarike i sad smo već bile u stanju dosta ležerno voditi razgovor. Rekla nam je da je iz Kolumbije s privremenom vizom u Panami i da ide na kratko posjetiti svoga muža. Ona će kasnije postati alibi avioprijevoznika koji je taj dan zaustavio naš let za Puerto Obaldiu, mada će razlozi koji stoje iza toga biti sasvim drugačije naravi od onog što nam je inicijalno rečeno.

Čitav dan osoblje nas je doslovno vuklo za nos. Informacije koje su nam davali bile su šture, neprofesionalne i nedorečene uz uporno ponavljanje da avion samo što nije spreman za polijetanje. U jednom trenutku imali smo osjećaj kao da je sve što se događa dio neke predstave i da svi oni zapravo samo glume da rade na aerodromu. Uostalom, većina zaposlenika koje smo tamo vidjeli nisu imali više od dvadesetak godina i jako su loše ili nikako pričali engleski.

Nakon sedam sati u čekaonici i milijun popušenih cigareta, policija nas je zamolila da, s onom majkom i djecom i jednim starijim gospodinom, pođemo s njima na kat, u imigracijski ured. Sat vremena su nam pregledavali pasoše, što inače traje deset sekundi i nakon toga nas pustili da odemo. Međutim, majku s djecom i dalje su nastavili ispitivati. U jednom momentu napravili su fintu i čak nas pustili da prođemo kontrolu prije ukrcaja, mada je već tad bilo jasno da tog dana nećemo poletjeti.

Naivno smo čekale još dva sata, da bi nam nakon dvanaest sati zavlačenja napokon objavili da se let, na žalost, otkazuje. Navodno nas nisu mogli ukrcati dok se ne provjere dokumenti majke s djecom kojoj su na kraju odbili zahtjev da putuje. Interesantno, ali mi zapravo uopće nismo letjeli direktno za Kolumbiju, već u Panamu, ali su zbog problema ilegalnog boravka Kolumbijaca u zemlji kontrole jako česte.

Popričale smo još malo s nesretnom ženom koja nas je do kraja uvjeravala da su joj dokumenti ispravni. Nešto kasnije, od djevojke koja radi u kafiću doznat ćemo da ta aviokompanija u suradnji s osobljem aerodroma vrlo često na sličan način manipulira letovima. Naime, radi se o tome da je taj dan prodano samo 6 karata za avion s 15 sjedišta i da svaki takav, poluprazan let, stvara velike financijske gubitke. Zavlačenje, laganje i imigracijski ured samo su dobro uhodani igrokaz.

Njušim li ja to tvoj komentar?