Turizam

Probile smo se oprezno u područje dina kao u neki tajni svijet

CAFAYATES ČETVRTI DIO

Dolina Calchaqui, po kojoj se prostire regija Cafayate, uglavila se između dva planinska lanca koja sprječavaju hladan zrak koji puše s Anda prema zapadu i još važnije vlagu koja se s Atlantskog oceana kreće prema istoku. Upravo zbog ove okolnosti umjesto vlažne, tropske klime kakva bi se očekivala na ovim područjima, dolina Calchaqui zapravo je skoro pa pustinja, a dokaz tome su i pejzaži nerijetko okićeni raznim vrstama kaktusa koji rastu iz suhe, ispucale zemlje.

Klimatska sudbina ove regije uvelike je zaslužna za činjenicu da je Cafayate jedna od najuzbudljivijih vinskih regija Argentine koja se itekako može pohvaliti dugom i bogatom tradicijom uzgoja vinove loze i proizvodnje vina. Argentinska vina spadaju u najcjenjenija i najpoznatija na svijetu i koju god bocu da zgrabite s police u supermarketu, gotovo nikad ne možete pogriješiti. Iako je Mendoza još uvijek najpoznatija i najposjećenija vinska regija u zemlji, zadnjih godina provincija Salta, posebno regija Cafayate, dobiva sve više pažnje i pozornosti ljubitelja vina diljem svijeta.

Unatoč tome što proizvodi manje od 2 posto Argentinske godišnje proizvodnje, reputacija Cafayatea, sa samo 19 vinarija, raste sve brže zbog međunarodnih priznanja i nagrađenih vina koja proizvodi. Najpoznatiji sorta koja se ovdje uzgaja i po kojoj područje polako postaje prepoznatljivo na vinskim kartama svijeta zove se Torrontesi. Od Torrontesija se pravi aromatično, suho, voćno bijelo vino zbog kojeg sve više onih koji u vinu traže nova uzbuđenja umjesto u Mendozu dolaze upravo u Cafayate. S obzirom na to da je Torrontesi dobilo značajnu titulu najboljeg bijelog vina Argentine, nije ni čudo što su sva svijetla u zadnje vrijeme uperena u dolinu Calchaqui.

Svaka prašnjava cesta Cafayatea vodi do neke od vinarija razbacanih oko gradića u ovoj prekrasnoj regiji, ali takozvane bodege koje nude kušanja vina mogu se pronaći i u samom gradu, iako se proizvodnja odvija na posjedima izvan naselja. I Slađana i ja jako volimo vina, posebno bijela, međutim, kako smo putovale na vrlo oskudnom budžetu odlučile smo da se ipak ne upuštamo u avanturu obilaska vinarija, jer to bi na kraju završilo kobno po naš novčanik, a putovati se mora dalje.

Međutim, iako smo se odrekle dionizijskih užitaka u okusima vina, a vjerojatno i mamurluka koji često ide u paketu, užitak pogleda na kilometre zelenih vinograda koji se prostiru sve do podnožja Anda bio je više nego dovoljan da nas učini sretnima. Trećeg smo jutra unajmile bicikle i krenule niz beskrajno dugu cestu okruženu lozom koja je oblikovala živote mnogih ljudi ovog kraja. Na horizontu su se, nakon nekog vremena, ispriječile visoke crvene sedimentne stijene čudesnih oblika prema kojima nas je vodila jarko žuta crta po sredini sablasno puste ceste.

Tražile smo pustinju u pustinji, pješčane dine sakrivene u raslinju koje se gusto zbilo uz rubove puta. Tražile smo prohodan prolaz kroz žbunje, pokušavale više puta na različitim točkama unutar nekoliko kilometara i na kraju pronašle ulaz. Probile smo se oprezno u područje dina, kao u neki tajni svijet, skriven, magičan i otkinut od stvarnosti. Pijesak se mreškao na vjetru, a iz površine su izbijale štrkljave, mrtve grane među razbacanim busenima žuto- zlatne trave. Nigdje nije bilo žive duše, samo se čulo fijukanje vjetra kako se kovitla nad nestvarno lijepim pejzažem natkrivenim sve mračnijim oblacima. A onda, odjednom, malo dalje ispred nas, uskomeša se nešto živo i poremeti statičnost mrtve prirode. Iza stabla pojavi se krdo od desetak divljih konja, predvođeno smeđim pastuhom kojeg je krasila bijela mrljom među velikim tamnim očima. Polako smo se približile, pokušavajući ih što manje uznemiriti. Gledale smo ih neko vrijeme u potpunoj tišini i oni su gledali nas, ali uskoro im je naše prisustvo postalo suvišno. Pastuh zarže, okupi krdo i povede ga galopom preko pješčane dine. Potrčale smo za njima, ali već trenutak kasnije nije im više bilo traga. Da nisu ostali jasni otisci kopita u pijesku pomislila bi da je bio san ili fatamorgana.

Uspele smo se na vrh dine izutih cipela i sjele da ručamo. Izvadile smo iz ruksaka male okrugle plastične zdjelice u kojima smo ponijele tjesteninu s avokadom i rajčicama što smo je skuhali prethodnu večer u hostelu. Vjetar je puhao na mahove i povremeno dizao pijesak u zrak. Krckao je i pod našim zubima, ali nije nas bilo briga, našoj sreći nije bilo kraja!

Njušim li ja to tvoj komentar?