Turizam

I žvakanje lišća koke pomaže prije ekspedicije na Ande

BOLIVIJA UYUNI TREĆI DIO

U Tupizi smo se odlučili zadržati nekoliko dana da se odmorimo prije nastavka putovanja, ali prije svega da nabavimo nešto toplije odjeće. Ovo mjesto već nam je pokazalo svoje zube niskim noćnim temperaturama i mrzlim, kao barut suhim sjevernim vjetrom, ali znali smo da nas ozbiljne hladnoće tek čekaju. Zemljopisna obilježja Bolivije izrazito su raznolika.

Močvarna područja i tropske savane na istoku, amazonske prašume u nizinskom predjelu sjevera, a na zapadu zemlje, od sjevera prema jugu, protežu se Kordiljeri na kojima leži, poslije Tibeta, najveća planinska visoravan na svijetu – Altiplano. Naš put prema sjeveru zemlje vodi nas duboko kroz središnje Ande, gdje ćemo povremeno disati rijedak zrak na nadmorskoj visini od 5500 metara i spavati u zemljanim nastambama na temperaturama ispod ništice, pod teretom devet teških deka načinjenih od alpakine vune.

Kako smo u Boliviju ušli sa sjevera Argentine, Tupiza je bila ishodišna točka iz koje smo  se otisnuli na petodnevno putovanje jugozapadnom regijom, kroz nestvarno čudesne krajolike Nacionalnog parka Eduardo Avaroa. Nakon nekoliko dana pripreme i potrage za adekvatnim vodičima potrpali smo stvari u terenski džip i prašnjavim makadamom krenuli ususret najljepšim pejzažima na kugli zemaljskoj.

dsc_0317

Fotografija: Rašeljka Krnić

Ovakvu mini ekspediciju vrlo je teško organizirati bez vodiča i osobe koja će za vas pripremati hranu, jer su ta ogromna, nepregledna prostranstva planinskih pustinja ostavljena bez ijednog putokaza, a rijetka, siromašna sela, skrivena duboko u Andama, nemaju ni restorane ni dućane. Također, ovo je područje bez mobilnog signala i kad bi smo se izgubili ili imali kakav kvar na autu, bili bismo u ozbiljnim problemima.

Magi, naša kuharica, koja se smjestila na prednjem sjedalu pored Viktora, svog muža koji će biti naš vozač u danima koji slijede, samo nekoliko minuta nakon polaska zavukla je ruku u svoju šarenu krpenu torbu i izvukla vrećicu u kojoj je bilo sabijeno kokino lišće. Quieren probar? pitala je Magi i stavila nekoliko suhih listova u usta. Kada ih je dobro prožvakala demonstrativno ih je gurnula jezikom u šupljinu obraza gdje zelenu masu, kazala je, treba zadržati neko vrijeme dok se ekstrakt biljke kroz sluznicu ne upije u tijelo.

dsc_0481

Fotografija: Rašeljka Krnić

Tisućama godina južnoameričko domorodačko stanovništvo žvače kokino lišće i taj se ritual održao do danas, a za mnoge Bolivijce, posebno u ruralnim krajevima, radi se o svakodnevnoj praksi koja ponekad poprima i oblik ovisnosti. Kada su Španjolci kolonizirali Južnu Ameriku isprva su ignorirali tvrdnje domorodaca o ljekovitim svojstvima ove biljke koja daje snagu i energiju, a običaj njenog žvakanja proglasili su đavoljim djelom. Međutim, nakon što su se uvjerili da su te tvrdnje istinite, legalizirali su njenu upotrebu i počeli je oporezivati.

Nije trebalo proći dugo dok se i sami nismo uvjerili u isto. Iako smo smanjili opasnost od potencijalno smrtonosne visinske bolesti gradacijskim uspinjanjem još od sjevera Argentine, lišće koke neupitno je pomoglo kod ublažavanja povremenih simptoma poput nesanice, zamora i otežanog disanja. Ako slučajno poželite iz zemlje iznijeti lišće koke, možete to uraditi jedino pod uvjetom da je usitnjeno, jer se samo cijeli list može dalje prerađivati u ozloglašeni kokainski prah.

dsc_0693

Fotografija: Rašeljka Krnić

Veliki broj ljudi u siromašnoj Boliviji uključen je u rad na plantažama, što je ponekad jedini mogući izvor prihoda i upravo iz tog razloga vlasti često zatvaraju oči pred sivim tokovima. S obzirom da se radi o državi u kojoj na žalost živi 75 posto nepismenog stanovništva, ljudi koji sudjeluju u procesu proizvodnje i distribucije ove sirovine, najčešće nisu ni svjesni što se kasnije s njom događa.

Njušim li ja to tvoj komentar?