Njuškalo blog Turizam

Valja se pokloniti pred jedinstvenom ljepotom Lagune Colorade

BOLIVIJA UYUNI ČETVRTI DIO

U danima koji su uslijedili probijali smo se polako kroz prostore uzvišene, zastrašujuće ljepote, osjećajući u svakom trenutku da se bliže od ovoga Bogu ne može prići. Samotna prostranstva tišine nad koju se nadvijaju najviši planinski i vulkanski vrhovi svijeta, nedodirljiva su poput halucinacije ili holograma koji postoje negdje između jave i sna. Svaki pokušaj internalizacije iskustva ostaje nedovršen i nedostižan, poput fatamorgane koja vam uvijek iznova nudi privid stvarnosti koja vječno izmiče.

Prisustvo takve “transcendentalne” ljepote, koja kao da nije s ovoga svijeta, evocira iskustvo dvojnosti, paradoksa – iskustvo pomaknute realnosti u kojoj istovremeno i jeste i niste. Poput kontemplativne ekstaze, staloženog ushita, to je iskustvo porozije ega koje vam barem na trenutak poklanja davno potisnuti osjećaj sigurnosti i apsolutne slobode u gotovo religijskom zanosu stapanja s nečim što nadilazi sposobnost razumijevanja.

dsc_0775

Fotografija: Rašeljka Krnić

Pored nas su promicali pejzaži bez ijednog stabla, ispresijecani fascinantnim reljefnim formacijama od nanosa pijeska, vrelim vulkanskim gejzirima i plitkim lagunama čudesnih boja.  Ljude smo sretali rijetko, uglavnom u večernjim satima, u gotovo pustim selima gdje smo tražili prenoćište. To su mjesta koja od svakoga zahtijevaju poniznost i skromnost, jer koliko god novca da imate tamo se od hladnoće ne možete sakriti. Noćne temperature jako su niske, no grijanja nigdje nema jer na tim visinama drveće ne raste, a strujni dalekovodi ne postoje. U jednom od tih sela, koja kao da su igrom slučaja bačena u sred ničega, sreli smo kanadskog milijunaša koji je cvokotao zubima baš poput nas, običnih smrtnika.

dsc_0245-2

Fotografija: Rašeljka Krnić

Sunce se još nije bilo pomolilo iznad istočnih planinskih divova, kada smo, ostavljajući oblak prašine za sobom, krenuli u smjeru juga, ususret čuvenoj Laguni Coloradi. Vozili smo se neko vrijeme u tišini, dok je svijetlo postajalo sve mekše, skidajući sjenu s mračnih vulkana na obzoru. Naslonila sam glavu na prozor, gotovo hipnotizirana dinamikom nepomičnosti pejzaža koji me gutao i razmišljala o tome kako se ovdje baš ništa već tisućama godina nije promijenilo. A onda, u trenutku, naše su osobne, intimne tišine prerasle u zajednički nijemi ushit: kako se temperatura svijetla mijenjala tako je prizor ispred nas bivao sve nestvarnijim. Zaustavili smo automobil i izjurili van, a planine ispred nas lebdjele su u zraku naslanjajući se na svoj vlastiti odraz. Bila je to fatamorgana. Baš ona prava, o kojoj maštate kao dijete i koja vas tako lako podsjeti na iluzornu prirodu stvarnosti. Negdje u daljini pasle su vicuñe, plahe poput srna.

dsc_0125

Fotografija: Rašeljka Krnić

Zora se već polako počela pretakati u dan kada smo kroz prašnjavo vjetrobransko staklo u daljini ugledali Lagunu Coloradu. Nekoliko trenutaka kasnije stajali smo na uzvisini iznad padine, a pred nama, kao halucinacija, ukazalo se čudesno remek djelo prirode. Nalik apstraktnom slikarskom platnu u vodi su se miješale nijanse crvenih, plavih, zelenih i bijelih površina iz kojih su izranjale dugačke, elegantne noge flamingosa. Spustili smo se niz brdo do razine jezera, polako i s pažnjom da ne preplašimo ptice. Nigdje nije bilo žive duše. Samo su ljame, umotane u vodenu izmaglicu, lijeno pasle travu, povremeno remeteći muk vječne tišine. Bila je to Ljepota koja nadilazi sve što čovjek može sanjati dok za Ljepotom traga. Trenutak uzvišenog stanja svijesti, kada ni smrt više nije tako strašna i nepojmljiva. Mislila sam tada o Eliadeu i njegovom mitu o vječnom povratku, nostalgičnoj želji za vraćanjem u originalno, primordijalno, bezvremeno stanje potpune, savršene sreće. Stanje u kojem je sve Jedno.

Bio je to povratak Kući.

Njušim li ja to tvoj komentar?