Njuškalo blog Turizam

Najsiromašnija, ali i najfascinantnija zemlja Južne Amerike

BOLIVIJA UYUNI PRVI DIO

Villazon - bolivijski gradić smješten na samoj granici s Argentinom. Mjesto je to u kojem bi se, vjerujem, rijetki zadržali, osim ako se ne radi o nekoj neizbježnoj nužnosti. A nama se, eto, dogodila upravo takva te nismo imali izbora.

Probudili smo se u tamnoj, vlažnoj prostoriji s malim prozorčićem urezanim u sivi hrapavi zid izbušen sitnim rupicama, nalik onima koje crvi izdube na trulim dijelovima drveta. Pomaknuli smo veliku, tešku komodu, koju smo noć prije nagurali na vrata sobe koja nije imala ni ključa ni brave i sjurili se na prašnjavu ulicu u nadi da ćemo danas imati više sreće.

dsc_0266

Fotografija: Rašeljka Krnić

U ranim jutarnjim satima prethodnog dana, nakon nešto više od sedam mjeseci lutanja Centralnom i Južnom Amerikom, još smo jednom prešli granicu pješke i ušli u, po mnogo čemu, možda najfascinantniju zemlju Latinske Amerike. Ugurali smo već pomalo istrošene ruksake u jedan od malobrojnih taxija koji su čekali na bolivijskoj strani granice i zamolili vozača da nas odveze na autobusnu stanicu. Bolivijanci pričaju razgovijetno i čisto, bez jakog naglaska, pa je nakon malo teže prilagodbe argentinskom španjolskom opet bilo ugodno razgovarati bez naprezanja. Vožnja je trajala tek nekoliko minuta, ta se relacija zapravo mogla prijeći i pješke, ali nismo žalili nekoliko pesosa, bilo je to gotovo pa besplatno.

dsc_0347

Fotografija: Rašeljka Krnić

Bolivija je najsiromašnija zemlja Južne Amerike i to vam postane jasno iste sekunde kada kročite na njeno tlo. Ulice Villazona uske su i prljave, uokvirene malim, zbijenim trgovačkim radnjama uglavljenim među trošne stambene kuće, a autobusna stanica na kojoj smo se iskrcali nekoliko trenutaka kasnije djelovala je poput poderane kartonske kutije koja samo što se nije raspala na udarima vjetra. Na stanici je bilo neobično mnogo ljudi. Pokoji backpacker iz razvijenih zapadnih zemalja i uglavnom lokalno domorodačko stanovništvo zbili su se u zagušljivoj, hladnoj čekaonici, dok su drugi sjedili na asfaltiranom platou pred ulazom, naslanjajući se na torbe.

dsc_0980

Fotografija: Rašeljka Krnić

Čim smo prekoračili ulazna vrata zaskočili su nas lobisti prijevozničkih kompanija, pokušavajući nam prodati karte, a svaki je obećavao da će baš njihov autobus prvi krenuti za Tupizu. Nakon kratkog mjerkanja ponuda, kupili smo ih od onoga koji je najvještije lagao. Sljedećih 14 sati proveli smo cupkajući na hladnoći i krateći vrijeme u razgovoru s ostalim putnicima, slušajući svako malo obećanja kako ćemo još toga dana stići do Tupize jer autobus samo što nije krenuo.  Bila je to naša prva od četiri blokade koje smo doživjeli tijekom idućih 35 dana.

Njušim li ja to tvoj komentar?