Njuškalo blog Turizam

Bile smo dvadesetak kilometara od Darijanskog džepa punog naoružanih skupina i bandita

NA PUTU ZA CAPURGANU TREĆI DIO

Nema puno jednostavnih, a pogotovo ne jeftinih načina da se iz Paname stigne u Kolumbiju. Najležernije bi naravno bilo letjeti iz Panama Cityja za Cartagenu ili Bogotu, međutim, već smo u Kostariki, pokušavajući bezuspješno pronaći neki low buget let, zaključile da si taj „luksuz“ ne možemo priuštiti.

Druga opcija bila je putovati brodom, ali ispostavilo se da je to još skuplje nego letjeti avionom. Dok smo u Kostariki provodile dane, manje više uglavnom odmarajući u sobi naših domaćina zbog Slađanine ozlijeđene noge, surfale smo internetom u potrazi za nekim alternativnim, manje uobičajnim rješenjima koja bi nam ostavila koji dolar više u džepu.

Putovati cestom često je najjeftinija opcija, međutim, stvar je u tome da se granica između Paname i Kolumbije, koja je ujedno i granica između Centralnog i Južnog američkog kontinenta, ne može priječi kopnenim putem. Iako zemlje graniče nemalom površinom radi se o pojasu neprohodnih džungli kroz koje nikada nisu probijeni putevi. Transamerički autoput koji spaja dvije Amerike, od Aljaske do Argentine, ovdje se zapravo prekida, ustupajući pred onim što bi se lako moglo nazvati kopnenim Bermudskim trokutom.

Tu, na tom potezu od 90 kilometara, koji za mnoge koji su mu se približili pretstavlja kraj svijeta u svakom mogućem smislu,  nalazi se takozvani Darijenski džep – jedan od najopasnijih i najnegostoljubljivijih područja na kugli zemaljskoj u koji zađu samo oni hrabri ili ludi, spremni da nose glavu u torbi. U utrobi netaknutih planinskih džungli s panamske strane i među opasnim, surovim močvarama kolumbijskog Darijenskog džepa skrivaju se brojne, do zuba naoružane skupine – specijalne jedinice kolumbijske vojske, „desne“ i „lijeve“ gerilske frakcije i razne druge paravojne formacije, klanovi narko kartela, američki agenti FBI, CIA i tko zna tko sve ne.

Ne treba ni reći da su njihovi međusobni odnosi u ovom, neki kažu najmračnijem paklu na zemlji, izuzetno komplicirani, a atmosfera prilično ubojita. Metci pršte na sve strane, obarači su meki kao pamuk, a ako kojim slučajem i izbjegnete olovo, živi pijesak i razni životinjski predatori vrebaju  iza svakog drveta. Postoje ljudi, uglavnom domorodci, koji su spremni ući u rizik da vas provedu ovuda, ali za to, za početak, treba imati jako puno novaca. Također, svi koji se osude na takav pokušaj izloženi su velikoj opasnosti od kidnapiranja. 2000. godine ovdje su oteti dvojica lovaca na rijetke, egzotične orhideje, a 2003. dva novinara National Geographica za koje su tražene visoke otkupnine.

Ova dva slučaja privikla su medijsku pozornost, ali svakako nisu jedini incidenti tog tipa. S obzirom na to da iz očitih razloga alternativni prelazak granice kroz Darijnski džep nije dolazio u obzir, još uvijek smo tragale za nekim rješenjem koje si možemo priuštiti, a neće se baš sasvim kositi sa zdravim razumom. Ubrzo smo ga pronašle. Na jednom internetskom forumu dobile smo informaciju o selu u Panami koje se zove Puerto Obaldia, smještenom vrlo blizu granice, samo dvadesetak kilometara od istočnog pojasa Darijenskog džepa.

U Puerto Obaldiu moguće je doći iz Panama Cityja leteći malim, laganim avionima sposobnim da slete na improvizirane, zemljane piste. Odatle se granica prelazi morskim putem. To nije baš konvencionalan način da se dođe do Kolumbije, neki su ljudi na forumu pričali o raznim potencijalnim komplikacijama, ali važući par dana prednosti i mane odlučile smo okušati sreću.

Njušim li ja to tvoj komentar?