Turizam

Spektakularna priroda oko gradića burne povijesti

CAFAYATE DRUGI DIO

U Cafayate smo stigli 27.4. 2014. godine u prijepodnevnim satima, a već je bilo prilično vruće iako je bilo jutro. Iz Cordobe smo se vozili čitavu noć i bile smo umorne. Na dugim putovanjima tijelo s vremenom stekne kondiciju i ojača prilagođavajući se raznim okolnostima, ali se istovremeno troši i akumulira umor. Zbog toga nikad nismo putovali prebrzo, a i inače nismo osobe koje vole igdje trčati. Ostati neko vrijeme, osjetiti vibraciju mjesta i energiju ljudi uvijek je bilo važnije od pukog “ja sam ovdje bila”. Moram priznati da mi je teško shvatiti one koji putuju oko svijeta u osamdeset dana i love neke rekorde poput što više zemalja u što kraćem vremenu.

Autobus iz Cordobe bio je sasvim pristojan, ali isprekidano spavanje na polegnutom sjedalu ipak se ne može mjeriti s odmaranjem u krevetu, kakav god on bio. Požurile smo naći hostel koji smo bukirale unaprijed, u nadi da će biti ugodan i čist, a čim smo par trenutaka ranije iz autobusa zakoračile na suhu, prašnjavu ulicu Cafayatea, odmah smo se ovdje osjetile dobro. Nije nam trebalo dugo da pronađemo naš smještaj, mjesto je malo i da se cijelo prepješačiti za pola sata. Soba je bila u dvorištu niske kuće, imala je stari televizor, nove pločice u kupaoni i udobne madrace na krevetima. Bile smo zadovoljne, razina komfora bila je iznadprosječna.

Cafayate je gradić smješten u centralnom dijelu doline Calchaquies u provinciji Salta na sjeverozapadu Argentine. Iako se većina zainteresiranih lingvista slaže da je korijen riječi Cafayate riječ Quechua, značenje samog pojma je i dalje ostaje nerazjašnjeno. Neki tvrde da to znači “Vodena kutija”, a drugi da se radi o mutaciji sintagme Capac-Yaca (“Velikog jezera”) ili Capac-Yaco (“Veliki vođa” ili “bogati ljudi”). Jedna verzija prevodi pojam kao “Grob boli”. Cafayates su bili plemena iz Diaguita – Calchaquí grupe koja su naseljavala dolinu Calchaquíes prije dolaska španjolskih konkvistadora.

Njihov je jezik bio poznat kao Cacán, ali danas više nema ljudi koji ga govore. Smatra se da je Cacan nestao tijekom kasnog 17. ili početkom 18. stoljeća. Postoje podatci da je jezik nekada bio dokumentiran od strane isusovca Alonsa de Bárcena, ali je rukopis negdje izgubljen. Genetska pripadnost tog drevnog jezika i dalje ostaje nejasna i nije ga moguće dovesti u vezu s bilo kojom jezičnom grupom koju poznajemo. Prve Inke na ovo su područje stigle iz Perua oko 1480. godine, a španjolski osvajači ušli su na scenu 1535. godine. Lokalni Indijci bili su ti koji su pružali najviše otpora strano okupatoru, ali pokazalo se, na žalost, uzaludno.

Godine 1808. svećenik San Carlosa sagradio je malu kapelicu na mjestu koje danas zauzima Općina Cafayate, ali zemlja na kojoj je kapelica izgrađena pripadala je izvjesnoj Josefi Antoniji Frías de Aramburu. Gospođa Josefa, udovica Ignacia Aramburua, gradonačelnika Salte 1768., donirala je neophodnu zemlju za osnivanje grada Cafayatea, kojeg je Manuel Fernando de Aramburu osnovao tek 1840. godine. Prema kraju devetnaestog stoljeća, grad je imao oko 2.000 stanovnika, a danas broji desetak tisuća duša, između ostalog nasljednika Inka koje su živjele na ovom području puno prije nego su ga otkrili i pokorili konkvistadori.

Danas je Cafayate gradić koji privlači sve veći broj posjetioca, ali ne toliko radi samog Cafayatea. Iako atraktivan u svojoj jednostavnosti, s lijepim, niskim kolonijalnim kućama, nenametljivom katedralom i pristojnom turističkom infrastrukturom, ono zbog čega je ovo zasigurno jedno od najljepših predjela na svijetu spektakularna je priroda koja okružuje gradić.

Njušim li ja to tvoj komentar?