Novosti

Uputile smo se u, turistima neprivlačnu, sjevernu Argentinu

CAFAYATE PRVI DIO

Kako smo od Cordobe, samog srca Argentine, dalje napredovali prema sjeveru sve se odjednom počelo brzo mijenjati, i u nama i oko nas. Lako smo iza sebe ostavili Argentinu Buenos Airesa i život koji nas je podsjećao na dom, kao što smo relativno lako ostavljali svako mjesto koje smo morali ostaviti da bi se nastavili kretati naprijed, ususret novom i nepoznatom.

Već smo dugo bili na putu i već smo puno puta odlazili, a srce i tijelo već su intuitivno znali kada je došlo vrijeme za pokret, nismo trebale ni mnogo razmišljati ni mnogo razgovarati o tome. I svaki put kada bi došao taj trenutak, uvijek iznova uzbuđenje je bilo snažno i opipljivo, ali istovremeno i paradoksalno sasvim smireno u svom predvidljivom intenzitetu. Putovanje je postalo meditiranje u pokretu, sanjanje otvorenih očiju i mir kakav do tada nisam poznavala. Usredotočenost, tako laka i samorazumljiva, kao prirodna posljedica puke činjenice da sam živa.

Međutim, naznake nemira koje su se sad već povremeno počele javljati, ukazivale su na strah od zaustavljanja koji se polako počeo probijati kroz podsvijest koja je do sada uspješno zaustavljala navale mraka iz dubina. Dugo vremena ideja o zaustavljanju bila je apstraktna poput ideje o smrti, kraj se nije mogao ni naslutiti, pritajen duboko ispod mističnih planina i u plavetnilu beskrajnih oceana.

Bilo je to vrijeme bez vremena, gotovo istovjetno onom stanju u kojem bivaju samo djeca do neke dobi kada još nemaju jasnu predodžbu o značenju smrti i konačnosti. Sve nametljivija misao o tome da se za dva i pol mjeseca treba zaustaviti i u Limi sjesti u avion za London bila je za nas teško podnošljiva, skoro kao spoznaja o konačnosti univerzuma. Nije nam bilo druge nego misli uzrokovane uznemirujućim trzajevima pod sve snažnijim pritiskom vremena pokušati pomesti pod tepih, dok se još može i koliko se može.

Sjever Argentine nije područje masovnog turizma. Većina ljudi koji dođu turistički u Argentinu skoro nikada ne stigne u ove predjele, jer u tako golemoj zemlji, a gotovo uvijek s vremenskim ograničenjem, svatko bira svoje prioritete koji se ovdje u najvećem broju slučajeva svedu na Buenos Aires i Patagoniju. Možda bi i mi krenule južno od Buenos Airesa da se nismo uputile prema Boliviji, ali plan je bio kakav je bio i mi smo s njim bile sretne.

Da nismo, vjerojatno bi ga mijenjale. Čovjek na kraju s odmakom samo apstraktno žali za predjelima koje u životu nije vidio i iskustvima koja nije proživio, a vrlo stvarno i opipljivo osjeća i ostaje u sjećanjima s onima koji su oplemenili njegovu kratku prisutnost na ovom svijetu. Valjda zato gotovo nikada ne žalim za mjestima koje nisam vidjela i osjetila. Svijet je velik, a vremena je malo i s tim se treba pomiriti.

Fantastični predjeli kojima ćemo se kretati sljedećih desetak dana prije nego zakoračimo u Boliviju, pretposljednju zemlju na našem putovanju, ostavili su na nas dubok trag kroz snažne, prodorne impresije oduševljenja čudesnom arhitekturom prirode ovih krajeva.

Njušim li ja to tvoj komentar?